Branko Fučić: Vincent iz Kastva i druge priče

Martina Frka Milotić 2 years ago Moja Bodulija

Fučić: Ja nemam auto, mene voze kao staroga papu

Na 24. obljetnicu odlaska dr. Branka Fučića, istraživača, akademika, glagoljaša, povjesničara umjetnosti, objavljujemo biografski razgovor, iz knjige Dragana Ogurlića “Ljudi na prijelazu stoljeća” (2)

Autor teksta: Dragan Ogurlić / Fotografije: Silvano Ježina

Razgovor s dr. Fučićem nastavili smo sutradan na terenu, tamo gdje se akademik osjeća kao kod kuće, u crkvici Majke Božje na Škrilinah, nedaleko istarskog gradića Berma. Putem do Berma uzajamno smo si otkrili nekoliko gostionica s jedrim konobaricama, od kojih je neke dr. Fučić nagovarao da se ostave konobarenja i upišu fakultet.

U beramskoj crkvici, koju je u drugoj polovici XV. stoljeća oslikao majstor Vincent iz Kastva, Fučić je proveo dobar dio svoje istraživačke karijere, radeći na istraživanju fresaka, stila, ikonografije, na atribuciji pojedinih slikarskih ruku i na dešifriranju brojnih ucrtanih i naslikanih glagoljaških grafita, tj. poruka koje kriju ovi zidovi.

– Evo, sada smo stvarno ušli u srednjovjekovni film. Pogledajte vi ove freske, ovaj Život Bogorodice, koji prelazi u oslikani život Kristov, pa u najveću scenu Poklonstva triju kraljeva. U srednjem vijeku slika se ne gleda nego čita, a u ovdje prisutnom XV. stoljeću još nema jedinstva radnje vremena i prostora, to dolazi tek s Corneilleom, Racineom, Shakespeareom, s modernim teatrom. U srednjem vijeku slika se čita tako da je odvijaš kao film, kao strip. To je Vincent iz Kastva iz 1474. godine. Ali nije sam, tu su najmanje još dvije druge ruke, dva druga majstora slikara. Vincent je, recimo to tako, naprosto zvao suradnike: “Ive, Mate, Frane, dođite k meni, posal je, sklopit ćemo ugovor”. I ja znam točno kadi je koji stal. Vincent iz Kastva, na primjer, ne slika Mrtvački ples. A potpisuje se samo jedan, majstor Vincent jer on garantira za kvalitetu djela, on je nosilac zadatka, šef poduzeća. To autorstvo nije autorstvo u današnjem smislu riječi.

Znameniti Ples mrtvaca je poseban strip, to je završna epizoda: na kraju svega, htio ti ili ne htio, bio ti papa, kardinal, biskup, kralj, kraljica, krčmar kao predstavnik staleža ili malo dijete koje je začetak svih staleža, prosjak, hodočasnik, vojnik ili trgovac koji želi potkupiti smrt – ta te smrt u svom smrtnom plesu svejedno odnosi. To je ilustracija jedne velike korizmene propovijedi: pokaj se! Ova crkva je jedna velika čitanka. To je škola, svjetionik, libar pučke umjetnosti. Onaj koji zna čitati, onaj čita napisane tekstove, onaj koji ne zna čitati, taj gleda slike i iz njih doznaje.

Slike su knjige za nepismene.

KOMENTARI NA FRESKAMA

Crkvica sv. Marije bila je ujedno i malo sveučilište za glagoljaše – nastavlja Fučić. Tu su bili uvijek pametniji i kulturniji popi i k njima su dolazili mladići sa svih strana učiti. Tu su i stanovali kod popova, živio si u njegovu kućanstvu, bio si njegov domestikus, on je tebe uvodio u čitanje i pisanje, liturgiju i pjevanje. Ali je mularija bila sa svih mogućih strana, i vidite, ta se tu potpisuje. Na freskama. Ti imaš na stotinu mjesta potpise i komentare, pisane glagoljicom. Gledaj ovu scenu gdje Herod daje nalog da se ubijaju djeca. Pogledaj Heroda! Njemu su iskopane oči i ova pogana usta koja su dala nalog: koljite djecu. To je napravio promatrač. Za njega, promatrača srednjega vijeka slika je živa, življa nego stvarnost kojoj mi prisustvujemo. On reagira na Heroda kao da ima stvarni prizor pred sobom. Pa onda kraj Heroda imaš upisan jedan cijeli niz poruga: “Vraže nečisti!”, “Zar se ne bojiš Boga?”, “Zašto to radiš?” itd. A na ovoj slici, gdje dvanaest godišnji Krist u hramu raspravlja s pismoznancima, mudracima, književnicima i doktorima, gdje ih mali Krist pobjeđuje u diskusiji – autoriteti od bijesa trgaju knjige. I ovdje imaš cijeli niz komentara: “Ča ćete se vi s Bogom kuntreštat?”, “Deri, deri slipče to pismo, derite knjige – usrali se!”. Pučki jezik, pučki žargon.

Pred tobom je živa publika. Tu gdje si ti, gdje je dah tvojih usana, gdje su tvoje oči – u istoj onoj distanci nekad je jedan živi čovjek stajao i živo reagirao na to sve skupa. To je pravi srednjovjekovni teatar.

Evo, tako ti je meni prošao život, ovo su ti bili moji instituti, to su ti bila moja radna mjesta. Dok su drugi kolektivno onanirali na radnim sastancima i sindikatima, Branko Fučić je bio slobodan čovjek, kao pas bez lanca. I pametno, pretpostavljam, upotrijebio život u onoj glupoj situaciji. Nije mi žao zbog toga.

BESPLATNO OD ZLOBINA DO BRSEČA

Postoji li neka nagrada koju niste dobili?

– Mislim da ne postoji. Dobio sam sve republičke nagrade. Za mene nema više nagrada, rekla mi je činovnica na Ministarstvu. Dobio sam godišnju republičku za znanstveni rad, onda republičku za životno djelo, i republičku za popularizaciju nauke. Šezdesetih godina dobio sam Nagradu grada Rijeke za knjigu Istarske freske, i internacionalnu Herderovu u Beču. Tu nagradu godišnje dobiva sedam ljudi, a ona nije za naučni rad nego za rad na istraživanju, produbljivanju i širenju kulture. I preklani sam tandem aliquando s nadbiskupom Pavlišićem i akademikom Margetićem dobio Nagradu grada Rijeke za životno djelo. Simpatičan dio te nagrade je besplatna karta na gradskim i prigradskim prugama Autotroleja. Mogu se besplatno voziti od Zlobina do Brseča. Čujte, to je lijepi gest koji vam uz ostalo sugerira da ste ipak nekakav – gospon.

A na terenu, po selima ne smijete gubiti vrijeme nepotrebno. Stoga bih svakome savjetovao: nemaj posla s muškarcima, ako možeš kontaktirati sa ženama! Tebi treba da što prije dođeš do ključa one male crkvice koja je tamo na osami, da vidiš što je unutra, da si to zapišeš, fotografiraš i da što prije odmagliš dalje. Tokom dana mogu obići još crkvica koje čekaju…

I svagdje imam isto iskustvo! Ti dođeš u kuću koja ima ključ od crkvice. Gledaš, dolazi muškarac, mužjačina, gleda te ko bik: a ki ste vi, a ča ste vi, a ovo, a ono.

Provjeri ti i legitimaciju. Onda dođe žena, šporka i nepismena, udalji muža i kaže: hote nutar, vi ste gladan, vi ste žedan, popijte si i evo vam ključ. Vidite, žena uvijek skuži, žena ima intuiciju, a ova muška njuška nema. Zato žena bez intuicije, to je strava i strahota, to je prokletstvo Božje. A mužjak koji ima intuiciju, pa to je štrigun, supermen, čovječe Božji! On ima rentgenske oči.

Zato vam govorim, na terenu treba imat samo sa ženama posla. Jer ona, premda nepismena, odmah stvori rentgensku sliku o tebi, vidi te iznutra. I dade ti ključ.

ONI BI TE LINČOVALI

U obilascima sela, imali ste pretpostavljam, situacija koje rado pamtite…

– Ma čovječe Božji, nikad neću zaboraviti, to je bilo u Zamasku, Motovunština… a u Kašćergi je tada bio pokojni Milivoj Barković rodom iz Brseča. On meni govori, ti dođi k meni, kod mene ćeš jesti i spavati, i svaki dan ćeš moći zajašiti na jednu moju bosansku kobilu, ona ima veliku maturu i inteligentnija je od svih vas profešuri. A ja nikad nisam jašio. Kaže: kobila je tvoja dokle god budeš kod mene. I ja na toj kobili idem jednog dana u Zamask. Na putu nađem freske. Poludio sam, pa to je krasno! A u nedjelju, kad je mome Milivoju trebala kobila da ode na mašu, ja sam otišao pješke u Zamask. Ulazim tamo u crkvu prije mise i gledam, gledam, vidim da je crkva drugačije orijentirana, da je potpuno promijenila smjer, i znam da je tamo stari istraživač Spinčić spominjao jednu kustodiju, dakle spremnicu za hosti i sveta ulja, na kojoj je glagoljski natpis. A gdje je ta kustodija? Počnem ja kuckati po zidu i osjetim: aha, tu odzvanja, a tu je šuplje. Tu je kustodija! Svrši misa, a mene svaki čas ljudi pogledavaju. Iziđem van i najedamput osjetim da su me ljudi okružili! Ja sam u mišolovci! Najedamput izjuri van plovan: Branko, Branko, hodi simo jedan čas, da ti niš pokažem. I kaže ljudima: pustite ga, to mi je prijatelj. A što je bilo? Rekli su ljudi popu: gospodine, ovdi je jedan furešt i niš išče, išče, kucka po zidu, ćete da ga deštrigamo? Veli mi plovan: oni bi te linčovali!

Mogao sam nadrljat ko žuti, čovječe.

A najdivnije mi je bilo u početku moje karijere, kad sam u Bermu porodio kravu. Tako da je moja karijera počela ne kao historičara umjetnosti, nego kao veterinara.

PJAT PAŠTE I FAŽOLA

Koji Vam je bio prvi zadatak?

– Prvi veliki zadatak naš je bio da dovedemo u red i zapečatimo kuću Defranceschi u Gologorici, koja je bila poznata kuća historičara, najprije Karla, pa Kamila Defranceschija. U kuću su bili ušli Nijemci, pa onda partizani, pa je tamo bila partizanska bolnica… Uglavnom, kuća se počela “razvlačiti”. Nama je na tom zadatku bio šef Šandor Tuhtan, partizan, politkomesar. Rekao sam mu nakon dva dana: “Šandore, meni krulji u želucu, mi dva dana nismo jeli. Vrti mi se pred očima, crno mi je”. Veli on: “Za nas će se pobrinuti Mjesni odbor”. Vrag odnio odbor, oni su šli ća, neće bit niš od obeda. Kažem: “Šandore, ne mogu više izdržat, ja idem plovanu da ga zamolim koru kruha”. A Šandor meni: “Pop je narodni neprijatelj. Ako ti to načiniš, ja pucam u tebe”. Rekoh: “Šandore, meni je draže poginuti sit nego gladan”. I dođem ja na vrata, kad tamo sadašnji nadbiskup u miru, monsinjor Pavilišić, onda mladi pop. I govori on meni:

“Vi ste gladan, glad vam viri iz očiju. Mi smo finili obed, ali još tu ima pašte i fažola”. Ma zamisli ti na izgladnjeli želudac, pašta i fažol, sa svim onim mirodijama, fini domaći kruh i iza toga dobar žmuj vina. Zatim mi je izvadio iz bunkera svu crkvenu zlatninu, najstarije arhivarije i zamolio da odem do svojih kolega i da im huknem pred nosom. I kad je moj Šandor osjetio miris vina, pašte i fažola, papra, njemu se zavrtilo, zamaglilo. Poslije, kad se najeo, mi je za popa rekao: pa nije on tako loš.

Monsinjor Pavlišić je bio tako prvi pop kojeg sam upoznao u Istri. Nedavno, kad sam mu držao besedu na jednoj proslavi, rekao sam: “Naše poznanstvo počinje s jednim pjatom pašte i fažola. Ja vam nikad to nisam vratio. Ali želim da vam trajno u životu ostanem dužnik za jedan pjat pašte i fažola, da nikad ne padnete u takvu mučnu i prekardu situaciju da je potrebno da vas ja nahranim”.

TERRA INCOGNITA

Dvije i pol godine pričali ste na Radio Rijeci briljantne epizode Terre incognite. Kako je došlo do te emisije?

– Jednog dana meni dođe mala Ljiljana Jerkić s Radio Rijeke. Barba Branko, veli ona meni, vi ste sada akademik, mi tražimo od akademika da nam pričaju što oni misle o ratu. Rat je tek bio počeo, 1991. Nisam joj ništa napisao, nego sam govorio otvoreno, što mislim. A ona govori: biste li vi pristali na jedan intervju da nama pričate s čim se vi bavite, što je vaš meštijer. Pa onda dalje: biste li vi obradili ovako neke “štiklice”, pa da učinimo neki serijal. E bogami nećeš, velim, neću se vezati, ja volim biti slobodan čovjek. “Pa dajte barem pet komada”. I tako je bila uporna, da smo serijalu dali ime Terra incognita – nepoznata zemlja Hrvatska. Tako je počelo i to je naraslo u 120 emisija, u dve i pol godine. Onda je trebalo knjigu od toga načinit. Terra incognita najviše obrađuje ovo naše područje, istarsko, kvarnersko područje na kojem sam i arhivistički djelovao. To su pojedini “štiklici” koji tebi osvjetljavaju situaciju, ljude, događaje, cijelu jednu klimu, na jedan način koji je prihvatljiv tako da me razumije i žena koja nema veliku maturu. Ali mora imati osmoljetku i mora imati znatiželju. I ono što još ljubomorno čuvam to je zbirka popularnih eseja Fraške. U rječniku naših glagoljaša fraške su trice, kučine, roba bez vrijednosti.

ŠTO JE ISTRA?

Razgovaramo ovdje, na Opatijskoj cesti, neposredno prije Preluka. Kako nazvati kraj u kojem živite? Gdje smo mi sada: u Primorju, Liburniji ili u Istri?

– To je jedno klasično pitanje: Što je Istra? Što je Hrvatsko primorje i gdje je granica Istre i Hrvatskog primorja? Ja bih s protupitanjem odgovorio: gdje je Kastav – u Istri ili u Hrvatskom primorju? Da li granica Istre s ostalim tijelom Hrvatske, tj. s Hrvatskim primorjem, ide po hrptini Učke ili je geografska granica u tom Najdubljem zatonu, najdubljem mjestu gdje se Jadran uvukao u kopno, a to je Preluka? Prema tomu, da li ta granica ide po Preluci, da li uključuje ili isključuje Kastav (koji je bio cijelu modernu prošlost XIX. stoljeća vezan na Istru), ili ta geografska granica ide klasičnim sistemom – po hrptini Učke.

Činjenica je da nije potpuno jednak svijet s jedne i druge strane Učke. Ali, gdje ćemo? Sve ove naše podjele su umjetne podjele. Zato mislim da je najgenijalnije rješenje, bez obzira koliko je njegov financijski efekat velik, tunel kroz Učku. Time smo jedamput zanavijek prebrodili ovu Himalaju koja razdvaja Istru, živi dio Hrvatske od matice zemlje, tehničkim sredstvima pobijedili smo prirodu i s tom bušotinom “zašvasali” Istru za Hrvatsku.