Priča o krčkoj sovi, lavu i maci: zaboravljeni rat simbolima
U suradnji s Alanom Žicom-Teklinom donosimo ulomke iz knjige “Otok riječke države”:
Evo jedne zanimljive priče iz povijesti, s iznenađenjima kakva su valjda jedino moguća na otoku Krku.
Na donjim fotografijama iz godine 1925. i 1919., nad ulazom stepeništa koje vodi u gradsku kulu na Veloj placi u Krku, uslikan je drevni krčki grb s gradskim simbolom, sovom (neki kažu ćukom). Reljef je tijekom povijesti netragom nestao.
Zbog sove su građanima Krka ostali otočani nakalemili podrugljiv nadimak “Ćuki”. Sova je sigurno od pamtivijeka bila dio gradskog krčkog identiteta, što se može zaključiti po vrlo rijetkoj iznimci da je čak i Venecija, kad je zavladala otokom 1480. godine, Krčanima dozvolila prikazati i gradsku sovu uz venecijanski državni simbol (krilatog lava). To se vidi iz fotografije (dolje) mletačkog lava na toj istoj kuli, s malenom sovom (desno od lava) prikazanom na nekakvom panju ili tornju. I taj reljef lava je nestao godine 1947., za vrijeme socijalističke Jugoslavije.
Na donjoj fotografiji pak vidimo da je na mjestu gdje je stajala kamena sova, osvanula tabla s likom crne mačke i natpis “OPĆINSKO POGLAVARSTVO KRK”. Ne baš pretjerano pismeni autor uspio je čak i u tako kratkom tekstu počiniti tipkarsku grešku na slovu “Ć”.
Fotografija je iz privatnog albuma Puntarke Marije Galjanić, po prvi put objavljena ove godine u novoj knjizi “Otok riječke države”, u poglavlju o ratu simbolima. U međuratnom razdoblju (1921. – 1941.) pripadnici „hrvatskog seljačkog pokreta” (tako piše na poleđini fotografije) narugali su se krčkim Talijanima skinuvši originalni gradski grb i tablu te na njeno mjesto postavili ovu “rukotvorinu”.
Da li su to učinili krišom, tijekom karnevalskih ludorija, ili javno, nekom drugom prilikom, nije poznato.
Ali zašto su se narugali baš likom mačke, a ne neke druge životinje? Ovdje u priču ponovo ulazi mletački lav s kule. Naime, u turbulentnim vremenima 1918.-1921., kada se još nije točno znalo hoće li Krk pripasti kraljevini Italiji ili Jugoslaviji, krčki su Talijani upravo krilatog mletačkog lava isticali kao simbol talijanstva otoka. A time i tobože povijesnog prava Italije nad otokom, koji je tada imao deset puta više stanovnika Hrvata nego Talijana (koncentriranih samo u glavnom gradu Krku).
Od milja, krčki su Talijani toga lava nazivali “maca”. Ovako je o skidanju mletačkog lava iz kule pričao očevidac E. Sintich (rođ. 1936). (Citat iz knjige “Otok riječke države”):
“Sintich je bio osobno prisutan (točne godine se ne sjeća, ali svakako nakon Drugog svjetskog rata) tijekom cijelog postupka skidanja lava. Živio je tik uz Velu placu na kojoj se stalno igrao, i tako je toga dana satima pratio postavljanje skele i spuštanje reljefa s konopcima. Lav, tvrdi Sintich, sišao je s kule u jednom komadu ili tek s manjim oštećenjem. „Sjećam se točno ekipe zidara koji su ga skidali, bili su to dva Antonija Udina, zatim je bio Carletto, i još jedan kojeg se ne sjećam dobro, čini mi se da je bio Salvatore. Vidio sam kako ga skidaju, vlastitim očima. Bio sam tu, tu sam se igrao. Bio je prekrasan! Velika je bila naša tuga, nas Krčana. Oduvijek je bio ovdje. Zvali smo ga ‘naša maca’.”
Bit će da je upravo činjenica da su mletačkog lava zvali “maca”, inspirirao krčke Hrvate (najvjerojatnije prve susjede, Puntare, s kojima su Krčani bili u vjekovnoj zavadi), da su na tablu nacrtali mačku.
Međutim, izrugivanju simbolima tu nije ni početak ni kraj. Imali su i građani Krka svoje zvjezdane trenutke kada im je njihov maca-lav služio za izrugivanje Hrvatima. Tako je Rina Fiorentin (rođ. 1935.), također prilikom istraživanja teme, izrecitirala pjesmicu na lokalnom krčkom talijanskom dijalektu, koju je zapamtila iz djetinjstva. U glavnoj ulozi je mletački lav koji je nekoć stajao na ulazu u grad, zvanom Piccole porte (Mala vrata), a čija se fotografija nije očuvala.
(Citat iz knjige: “Otok riječke države”): “Il nostro leon in Pikole porte / larga le ale e larga le cate / e ćol in kul tute le Kroate”
(Naš lav s Malih vrata / širi krila i širi šape / i hvata za guzicu sve Hrvatice)”
Knjiga “Otok riječke države” bavi se turbulentnim razdobljem 1918.-1941. na otoku Krku, koji je najprije bio okupiran od regularne talijanske kraljevske vojske, koju su 13. studenog 1920. svrgnuli D’Annunzijevi pobunjenici “arditi” poslani iz “Riječke države”, da bi nakon dvomjesečnog terora otočani digli ustanak te protjerali ardite. Nakon kratkotrajnog razdoblja ponovne okupacije kraljevske talijanske vojske, otok se konačno 25. travnja 1921. priključuje Hrvatskoj (u sastavu Kraljevine Jugoslavije), do 1941. kada ga ponovo okupira talijanska Mussolinijeva vojska.
U tim burnim vremenima dogodili su se na otoku mnogi danas nepoznati događaji koje su tako hrvatska kao i talijanska historiografija pokušale izbrisati iz povijesti i sakriti pod tepih.
Nakon smrti dvadesetogodišnjeg Krčanina Carla Lusine 1932. godine na nogometnoj utakmici u gradu Krku, Mussolini drži vatreni govor u talijanskom Senatu, izbijaju demonstracije u Italiji i atmosfera dolazi do usijanja koje dvije zemlje dovodi na prag ratnog sukoba. Ulje na vatru dolijeva i uništavanje mletačkog lava na Porta pizani, izvedeno u režiji ne sasvim trijeznog Puntara Petra Žica zvanog “Knjaka” (“Bogalj”, na dijalektu).
Isto tako, jugoslavenske kraljevske vlasti skidaju mletačkog lava s kule na Veloj placi godine 1931., što je Italija doživjela kao provokaciju. Deset godina nakon toga Mussolinijev režim postavlja lava ponovo na kulu gdje stoji do 1947. kada definitivno (?) nestaje u socijalističkoj Jugoslaviji. U knjizi se slijedi trag lokalnih pričica koje otvaraju mogućnost da lav možda ipak nije uništen, te da bi se mogao nalaziti (sakriven) na danas teško dostupnom mjestu…
Mnoge zataškane povijesne tajne sada po prvi puta izlaze na vidjelo u ovoj knjizi autora Alana Žica-Teklina, Otok riječke države.
