Slovakinji nađenoj na Krku vraća se sjećanje: “Oteli su me, mislili su da su me ubili”
“Probudila sam se noću. Nisam znala gdje sam, što se događa. Bio je mrak. Zima, tresem se od zime“, prisjeća se horor trenutaka Daniela Adamcová
Gotovo pola godine nakon što je, ozlijeđena i bez pamćenja, pronađena na hridima otoka Krka, misteriozna Slovakinja Daniela Adamcová dala je ekskluzivni intervju za tjednik Terajšok. Kako je dospjela u Hrvatsku? Čega se zapravo sjeća? Je li doista, kako tvrdi, postala žrtva otmice? Prenosimo intervju sa ženom čiji je identitet prošle jeseni intrigirao čitavu Europu:
‘Prema Danielinim riječima, uvijek je bila energična i samostalna. 1983. godine spakirala se i otišla u Njemačku. Nakon otprilike godinu dana otputovala je u Ameriku, gdje je ostala do 2000. Ondje je završila umjetničku školu, radila u zlatarni, a njezin nakit počeo se nositi i u Hollywoodu. Kad joj je 1999. pukla ljubavna veza, život joj se okrenuo naglavačke.
“Ostala sam još godinu dana, ali nije bilo kao prije. Nedostajala mi je moja obitelj, moj dom.”
Vratila se u Slovačku u rujnu 2000. Nastavila je izrađivati nakit, a kasnije je radila za agenciju za zapošljavanje. 2010. je prodala stan i vratila se u Ameriku. No, kako kaže, to više nije bila zemlja koju je poznavala. Nakon pet godina ponovo je i radila u raznim dijelovima svijeta. Na kraju se ipak vratila u Slovačku.
“Tražila sam posao, ali to nije išlo lako. U Slovačkoj me nitko nije htio zaposliti. Imala sam iskustva iz inozemstva, govorila sam strani jezik, ali nisam mogla pronaći posao s razumnim primanjima.”
U lipnju 2021. slučajno je upoznala čovjeka koji joj je ponudio posao u Španjolskoj. “Trebalo im je nekoliko ljudi za rad u hotelu”, kaže.
Da bi imala sredstva za putovanje i život, prodala je nakit i podignula novac s računa. Međutim, nije uspjela kontaktirati drugu osobu koja je trebala ići s njom, pa je odlučila putovati sama. Na internetu je potražila agenciju koja se bavi Slovacima za rad u inozemstvu.
“Dogovorili smo iznos i vrijeme kada će doći po mene”, kaže Daniela. No, o kakvoj se firmi radi, ne sjeća se, jer je sve podatke pohranila u telefon i bilježnicu koju je izgubila. Čini joj se, kaže, da su bili iz istočne Slovačke.
Nema pojma kako se našla na hrvatskoj obali
Na dan odlaska susrela se s prijateljima i kod kuće čekala prijevoz.
“Bila sam spremna. Spakirana. Stigli su oko ponoći. Sjećam se da su zvonili. Ali ovo je i zadnje čega se sjećam“, otvoreno kaže Adamcová. Nema pojma je li sišla s koferima, ne zna u koji se auto ukrcala, koliko je ljudi bilo, ne zna je li zaključala vrata stana. Njezina sjećanja završavaju u noći 20. kolovoza i počinju tek u rujnu. Nema pojma što se u međuvremenu dogodilo.
“Probudila sam se noću. Nisam znala gdje sam, što se događa. Bio je mrak. Zima, tresem se od zime“, prisjeća se horor trenutaka. Sjedila je na šiljatom kamenju, prekrivena velikim pokrivačem koji je bio obliven krvlju. Bila je ozlijeđena, krvava i, kako kaže, izudarana. Bila je paralizirana. Mogla je djelomično pomicati ruke, no inače se nije mogla pomaknuti. Tada je shvatila da je na otoku, uz more. Sve što je mogla pronaći kod sebe bile su sunčane naočale i boca vode. Dozivala je pomoć, vrištala je na engleskom. Slovačkog se uopće nije sjećala.
Sjećanja koja su joj se vratila su zastrašujuća
Adamcová kaže da joj u bolnici nisu obavili sve pretrage i tvrdi da joj čak nisu ni zaliječili rane. Utvrdili su samo da joj ozljede nije prouzročio netko drugi, da ima jak potres mozga, krv u bubrezima i paralizu mišića. U to vrijeme sjetila se jedne strašne stvari.
“Sjetila sam se troje ljudi. Sjetila sam se da sam bila na većem brodu s dva muškarca i ženom. Onda se sjećam da su me odvukli na otok. Tamo je čekao još jedan muškarac. Odvukao me na taj otok. To je bilo sve čega sam se sjetila. Ali još uvijek vidim lica troje ljudi ispred sebe. Opisala sam ih i policiji“, kaže Adamcová, prema kojoj se ponašanje policije, tvrdi, u to vrijeme promijenilo.
“Gledali su se kao da znaju o kome govorim i odjednom su izgubili interes da me slušaju”, kaže Adamcová. Tvrdi da joj nisu mogli uzeti ni otiske prstiju jer je na njima imala nešto poput ljepila koje se nije dalo skinuti. Kasnije su joj policajci donijeli mokri ruksak u koji je bio pun smeća. Prepoznala je samo ključeve stana u Trenčinu. Nestali su papiri, novac i sve ostalo.
Smatra da je bila žrtva otmice
Daniela se boji da je oteta. “Vjerojatno su mislili da su me ubili jer sam na toj plaži bila pokrivena ručnikom. Sve je to tako čudno. Također i činjenica da sam imala ljepila na svim prstima. Kad sam se vratila kući, počelo mi se vraćati sjećanje, uključujući i ono na slovački jezik. Mislim da se to moralo dogoditi ovdje u Slovačkoj. Možda to nije bila neka prava tvrtka koju sam pronašla na internetu, nego neki prevaranti. Ne razumijem gdje sam bila od 20. kolovoza do 12. rujna ni što se dogodilo u međuvremenu“, kaže Adamcová. Uvjerena je da joj je netko nanio ozljede. Ipak, slovačkoj policiji nije se obratila.
Sada upozorava ljude koji putuju u inozemstvo da pripaze na vjerodostojnost poslodavaca s kojima kontaktiraju.
Psihički je dobro, ali ne i fizički. Stalno je boli glava, ima problema sa želucem, koncentracijom, ne može spavati.
Zbog stalnih zdravstvenih problema još ne može raditi, a jedina naknada koju dobiva od Zavoda za socijalno osiguranje je 120 eura. Ali ne može platiti ni stanarinu. Ne može se obratiti obitelji i nije se obratila dobrotvornim udrugama’, zaključuje razgovor s Danielom autorica teksta Tatjana Michalková.
Uz članak su objavljeni i podaci za uplatu, kako bi čitatelji koji to mogu i žele mogli financijski pomoći nesretnoj ženi.
