INTERVIEW Alan Žic – Teklin: Moja nova knjiga o Krku je kontroverzna jer nisam htio ništa uljepšavati

Martina Frka Milotić 3 years ago Moja Bodulija

“U knjizi “Otok Riječke države” sam predstavio obje strane, dakle razgovarao sam u Italiji i s potomcima iredentista koji su još uvijek živi, kao i s potomcima Hrvata koji su se suprotstavili i u konačnici i oduprli d’Annunziju. Na obje strane sam naišao i na pozitivne i na negativne primjere i ljude. Naša historiografija se ovom temom vrlo malo bavila, a i ono što jest prikazano je vrlo crno-bijelo i idealistički”

Među autorima koji su se posljednjih godina uhvatili u koštac s bogatom riznicom inspiracije otoka Krka, posebno se ističe Puntar Alan Žic – Teklin, iza kojega je niz redom uspješnih naslova. Serija knjiga “Punat – puntarski kod”, “Otok Krk konačno otkriven”,  “Tako su govorili Dalmatinci i Boduli”,  “Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka” ovoga je ljeta dobila još jedan naslov: “Otok Riječke države“.

U najnovijoj knjizi “Otok Riječke države”  Žic – Teklin se uhvatio u koštac s ogromnom povijesnom građom koja je sve samo ne crno-bijela. Hrvati i Talijani, regularna talijanska vojska i arditi, lokalni pobunjenici, bitke, rat simbolima, nezavisne otočne republike… Materijala ima dovoljno za napetu seriju, a Žic je ovom prilikom uhvatio “posljednji vlak” i uspio razgovarati s posljednjim živim kazivačima koji su upamtili obiteljsku predaju svojih roditelja i djedova o tim burnim vremenima.

Najnovija knjiga peta je u nizu. Čime se u njoj bavite?

Najnovija knjiga koja je izašla u rujnu nosi naziv “Otok Riječke države”. Ona obrađuje vrlo kratko razdoblje od dva mjeseca na otoku Krku – od kraja 1920. godine do početka 1921. godine. Upravo sada je stogodišnjica tih zbivanja. U ta kratka dva mjeseca diktator i pjesnik, talijanski nacionalist i iredentist Gabriele d’Annunzio odigrao je važnu ulogu na otoku Krku. Otprilike dvije godine vladao je Rijekom i u njoj organizirao svojevrsnu utopijsku državu, a htio ju je pod svaku cijenu pripojiti Italiji. U trenutku kada su se Italija i Jugoslavija dogovorile oko granica, potpisujući Rapalski sporazum, Rijeka je trebala postati nezavisna demokratska država, a Krk i Rab trebali su pripasti Kraljevini Jugoslaviji. Saznavši to, d’Annunzio je poslao na Krk i Rab svoje trupe kako bi spriječio pripojenje otoka Jugoslaviji.

Spomenuli ste da je D’Annunzio poslao na Krk i Rab svoje trupe. Kakva je tada bila atmosfera na otoku?

U tom razdoblju od oko 2 mjeseca na ovom je području d’Annunzio uspostavio strahovladu poslavši na Krk elitne trupe, ardite. Bili su to komandosi koji su se se tijekom I. svjetskog rata borili na talijanskoj strani; vrhunski uvježbane jedinice, ali istovremeno često i razularene, okrutne… To su prvi crnokošuljaši i iz tog pokreta je potekao fašizam. Mussolini je u to vrijeme još relativno nevažan akter, novinar čije ideje su tek u povojima, a upravo je d’Annunzio najglasniji predstavnik talijanskog nacionalizma. Arditi su na Krk stupili skupa s drugim rodovima redom odmetnute, d’Annunzijeve vojske i srdačno su dočekani od strane talijanske manjine, koja je u samom gradu Krku zapravo činila većinu. Grad Krk je bio gotovo potpuno talijanski grad praktično bez Hrvata i mještani su se svim srcem željeli priključiti Italiji, stoga su i sami pozvali d’Annunzija. Štoviše, razgovarao sam sa sinom čovjeka koji je 1914. godine došao sa Lošinja u Krk i radio je kao direktor pošte. On je bio jedan od zavjernika, najuglednijih Krčana – od gradonačelnika do bogatijih plemića – koji su uoči dolaska d’Annunzia nabavili nešto oružja i pripremali teren za dolazak ardita i protjerivanje regularne talijanske vojske. Sin tog čovjeka otvorio mi je obiteljski album koji sadrži nikada prije viđene fotografije iz tog razdoblja. Na njima se jasno vidi kako lokalno stanovništvo živi s talijanskom vojskom – Krčanke se žene za talijanske vojnike, na njihove pogrebe dolazi čitav grad… No posljedica je bilo to što je u tom periodu posijano sjeme mržnje između Hrvata s ostatka otoka i male talijanske zajednice od oko 1700 ljudi u samom gradu Krku. S dolaskom Kraljevine Jugoslavije nova vlast ih šikanira: djeca na početku tog razdoblja ne mogu dobiti školovanje na talijanskom jeziku, glavni grad je preseljen u Punat, građani ostaju “zarobljeni” i malo po malo praktično svi napuštaju Krk i odlaze u Italiju. Mnogi koji su tada bili djeca i danas, u poznoj dobi, tuguju za životom na Krku. Pedesetih godina Krk se ispraznio.

Dakle, situacija je bila sve samo ne jednostavna. Gdje i kako ste došli do podataka za knjigu?

U ovoj sam knjizi predstavio obje strane, dakle razgovarao sam u Italiji i s potomcima iredentista koji su još uvijek živi, kao i s potomcima Hrvata koji su se suprotstavili i u konačnici i oduprli d’Annunziju. Na obje strane sam naišao i na pozitivne i na negativne primjere i ljude. Naša historiografija se ovom temom vrlo malo bavila, a i ono što jest prikazano je vrlo crno-bijelo i idealistički, dok je stvarnost bila nešto kompleksnija. Nažalost, griješili su i Hrvati, dok je i među arditima bilo pozitivaca, idealista koji su u ovu priču upali vjerujući u pravdu i bolji svijet onako kako su ga sami doživljavali. Primjerice, u knjizi objavljujem i poglavlja iz osobnog dnevnika i osobne korespondencije jednog 17-godišnjaka. Njegovo je ime Luigi De Michelis i on je momak koji je u Torinu, tijekom ljetnih ferija, kao u nekom romanu napisao pismo roditeljima da napušta svoj dom kako bi se priključio d’Annunziju. Najprije je poslan u Rijeku a potom je dobio prekomandu u Dobrinj. Stotinu godina nakon toga njegova je obitelj objavila njegov dnevnik, koji je prava mala škrinjica s blagom informacija o životu u Dobrinju, kao i o tadašnjoj situaciji i suživotu s talijanskim okupatorima. Jedinica koja okupira Dobrinj, prema naredbama komandanta nastoji se približiti domicilnom stanovništvu. Ti vojnici idu na misu, sudjeluju u lokalnim feštama, Luigi se trudi naučiti hrvatski kako bi se mogao sporazumjeti sa građanima, idu na izlete… Istovremeno uz ovakve vojnike imamo i druge koji su istinski zločinci, kriminalci, ubojice koji se ne libe ženama s djecom u rukama pucati u leđa… I to ne slučajno, već ciljano.

Pretpostavljam da nije bilo lako doći do svjedoka toliko godina kasnije, a kamo li nagovoriti ih da svjedoče o takvim događajima.

Inzistirao sam na tome da nađem potomke osoba koje su poginule tijekom bašćanskog Krvavog Božića, kada su na božićnu misu upali arditi sa zahtjevom da se misa održi na latinskom jeziku. Svećenik je to odbio na što su vojnici počeli pucati po crkvi. Ljudi su u bijegu nahrupili na vrata, a jedna djevojčica pritom pregažena. Neki od Bašćana su potom pretukli neke od ardita, prikupio sam i svjedočanstvo o Bašćanu koji je jednog od ardita doslovno zadavio, ondje pred crkvom. Arditi su se brutalno osvetili: nasumce su upadali u kuće i pucali, pljačkali i terorizirali građane… Tada je ubijena i 44-godišnja žena, majka obitelji; jedan otac; 29-godišnja djevojka koja je upravo u tom trenutku u rukama držala malo dijete koje je željela utješiti i skloniti na sigurno… Jedan od ardita naredio joj je da spusti dijete i okrene mu leđa, da bi potom s udaljenosti od dva metra pucao i oduzeo joj život. Razgovarao sam s njenim nećakom, kao i s unukom čovjeka koji je ubijen na kućnom pragu, bez ikakva povoda.

U vašoj knjizi važan dio odnosi se i na Punat.

Razgovarao sam i s potomcima osoba koje su sudjelovale u Puntarskom ustanku i Puntarskoj bitci. Uz događaje u Baški, najznačajnija u tom periodu je Puntarska republika. Puntari su naime skupili nešto malo pješačkog oružja, nekih 20-ak pušaka i revolvera, ali i hladnog oružja – svega što je moglo poslužiti iz njihovih konoba – i organizirali su frontu, protjerali ardite i osnovali Puntarsku republiku u kojoj su sami organizirali vlast. Dva ardita pritom su poginula a više ih je ranjeno. Nakon uspostave Puntarske republike organizirali su i civilni i vojni život, uključujući stražu, dobrovoljce, narodnu kuhinju, vatrogastvo… Stariji i žene su otišli u zbijeg i neko vrijeme noćili u brdima oko Punta u strahu od ardita, koji su bili daleko nadmoćniji oružjem. Napad je i došao: arditi su Punat gađali i topom, mitraljezom… No odlučna šačica dobrovoljica se uspješno oduprla. Među Puntarima je vladala tolika želja za borbom da su se javljali i stariji građani koji realno nisu mogli pripomoći otporu. Zanimljiva je anegdota da je jedan od njih bio toliko ljut odbijenicom da je u vlastitoj kući umalo aktivirao dinamit – u posljednji trenutak ga je bacio i ostao živ, doduše s rupom u dvorištu. Jednom kad su preuzeli vlast bilo je također svega. Neki su se pomalo oteli kontroli i do jučer strogo održavan red je popustio, pa se dogodilo i da su u biskupskom dobru Kanajt pokradene bačve s vinom.

Jugoslavenska vlast došla je tek 25. travnja, a u tom međurazdoblju d’Annunzio je bio prisiljen povući se, Italija je radila na tome da izvrši primopredaju otoka Jugoslaviji, a Puntarska republika se pomalo urušavala iznutra. Nisam u knjizi ništa uljepšavao, pa ni te neslavne trenutke nekih ljudi koji su se iz heroja prometnuli u pijance koji su predstavljali prijetnju.

Zvuči dosta kontroverzno, mislite li da će knjiga izazvati miješane reakcije?

Znam da će knjiga biti kontroverzna jer, prirodno, svatko bi najradije sebe i svoje predstavio u najljepšem svjetlu. No došao sam do velike količine novih, dosad neispričanih i nezabilježenih informacija i nisam ih želio uljepšavati kao što su to činili neki povjesničari. Jedan od primjera je i tvrdnja da su se d’Annunzijevi okupatori dobro slagali s regularnom talijanskom vojskom koja je otprije bila prisutna na Krku. No to nije istina. Arditi su talijansku vojsku doslovno izgurali s otoka maltretirajući ih na najgore moguće načine, repetiranjem oružja, vrijeđanjem, prijetnjama i zastrašivanjem.

Bitke su se vodile i u Dobrinju, kako su se Dobrinjci branili?

Jako je zanimljiva Dobrinjska bitka, koja se događa u prvim danima 1921. godine kada je d’Annunzio već kapitulirao i prepustio Rijeku Italiji. No unatoč tome što se predao, i dalje je slao naredbe na Krk pa je tako naredio i da se osigura dobrinjsko područje kako ondje ne bi mogle doći jugoslavenske snage. No Dobrinjci su sa kopna uspjeli nabaviti oko 80 pušaka od tajne organizacije koja se zvala Galeb i koja je djelovala mimo jugoslavenske komande. 5. siječnja 1921. godine Dobrinjci su odbili sva tri pokušaja ardita da zauzmu njihov kraj. Bilo je granatiranja, nije srećom bilo poginulih no bilo je zarobljenih i 9. siječnja arditi su se napokon bili prisiljeni povući s Krka. Čak i prilikom povlačenja, već kao potpuno poraženi, i dalje su sijali teror. U Malinskoj su se ljudi okupili na rivi i promatrali njihov odlazak, da bi arditi po njima zapucali i bacili ručne bombe u masu… Bili su to razulareni kriminalci i sve što su htjeli postići bila je zapravo pljačka. To im je uvelike i pošlo za rukom pa su između ostalog opljačkali i Košljun, pretukli fratre, prekopali grobove u potrazi za zlatom…

Spomenuli se i fenomen koji ste nazvali rat simbola.

Jedna ogromna tema s pregršt materijala bio je i rat simbola koji nestaju, pojavljuju se i ponovo nestaju sa smjenom vlasti. Stara venecijanska zastava tako recimo biva razrezana na trake, dio građana se krvlju zaklinje da će je čuvati i da će je ponovo sastaviti kada Krk ponovo postane talijanski. To se i dogodilo 20 godina kasnije kada je Mussolini došao na Krk. Tu je i posebna priča o mletačkim krilatim lavovima kojih je nekad bilo po čitavom otoku, a mnogi su uništeni… Rat simbola u ovoj je knjizi izrazito prisutan.