Predavanje: Dragutin Antun Parčić (1832. – 1902.) kao leksikograf i tvorac posljednjeg hrvatskog glagoljskog misala
Dragutin Antun Parčić, znameniti hrvatski glagoljaš, leksikograf, jezikoslovac i svjetlopisac – fotograf, rođen je u Vrbniku, 26. svibnja 1832. godine
Foto klub Krk i Društvo prijatelja glagoljice iz Zagreba organiziraju predavanje na temu Dragutin Antun Parčić (1832. – 1902.) kao leksikograf i tvorac posljednjeg hrvatskog glagoljskog misala, a koje će u Maloj vijećnici Grada Krka, u nedjelju, 22. listopada 2023. godine, s početkom u 11.00 sati, održati prof. Darko Žubrinić i Mirna Lipovac, tajnica Društva prijatelja glagoljice.
Dragutin Antun Parčić, znameniti hrvatski glagoljaš, leksikograf, jezikoslovac i svjetlopisac – fotograf, rođen je u Vrbniku, 26. svibnja 1832. godine. Nižu samostansku gimnaziju franjevaca trećoredaca glagoljaša polazio je u Glavotoku, kao i novicijat 1851. U razdoblju od 1843. – 1851. pohađao je javnu talijansku gimnaziju u Zadru. Godine 1851. upisuje studij bogoslovije na središnjem nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu Zmajević u Zadru. Između 1855.i 1857. boravi u raznim samostanima svoje provincije: u Prvić Luci, na Galevcu (Školjiću) kod Preka, u Zadru, Krku i Glavotoku. Već se 1859. godine bavio svjetlopisom. Njegova najstarija sačuvana i datirana fotografija snimljena je godine 1859. u Prvić Luci. U razdoblju od 1860. – 1864. boravio je na otočiću Galevcu (Školjiću) pored Preka na Ugljanu, gdje je imenovan poglavarom tamošnjeg Samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša. Tu je osnovao i svoj fotografski atelijer i laboratorij.
U samostanskoj bogoslovnoj školi bio je profesor, a u to se vrijeme, također, bavio kartografijom i botanikom. U Samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša u Glavotoku na otoku Krku osnovao je Serafinsku tiskaru, za koju je sam lijevao glagoljička slova i tiskao razne brošure glagoljicom i latinicom. U zlatotisku je 1875. objavio vlastiti prijevod prvog pjevanja Danteovog Pakla. Tijekom nekoliko prethodnih stoljeća, točnije, od 17. do početka 19., za hrvatske su glagoljaše njihovi brevijari, misne knjige i ostali priručnici bili tiskani staroslavenskim jezikom, ali ne hrvatske, već ukrajinske redakcije. Budući da je posljednji glagoljaški misal (Karamanov misal) bio tiskan još 1747. (a od tog je vremena proteklo više od stotinu godina), nastojao je pokrenuti tiskanje novog glagoljaškog misala, ali na staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije. Kako franjevačka zajednica nije bila u mogućnosti poduprijeti njegova pregnuća, odlučio je prijeći iz samostanskog reda u svjetovno svećenstvo. Potporom biskupa Josipa Jurja Strossmayera postao je kanonikom Zavoda sv. Jeronima u Rimu, gdje je boravio do kraja života.
