Sanela iz Petrinje: Dijete sam rata, ali potres nas je dotukao. Hvala cijelom Krku, pokazali ste da još ima dobrih ljudi
“Nada umire posljednja pa se tako nadam da ću jednoga dana sve te divne ljude vidjeti u nekim boljim i smirenijim vremenima. Hvala gradu i otoku Krku i njegovim divnim, divnim ljudima”.
Neposredno nakon potresa na Banovini, sigurnost i mir na otoku Krku pronašle su i mnoge obitelji s područja Petrinje, Gline i okolnih sela. Neke obitelji još uvijek su ovdje, neki mališani već su krenuli i u otočne školske klupe i ovdje pronašli nove prijatelje. Drugi su se vratili u svoje gradove i mjesta, ili se preselili bliže domu.
Među potonjima je i Sanela Plivac iz Petrinje koja je s obitelji nekoliko tjedana provela u Valamarovom kampu u Krku, skupa s mnogim svojim sugrađanima. Sa Sanelom smo razgovarali onih prvih, najtežih dana te ponovo ovoga tjedna, nakon što je napustila Krk i preselila u Zagreb. Privremeno, dok njihov dom ponovo ne bude mjesto sigurnosti, a ne mjesto straha. Nakon što je napustila otok, ispričala nam je svoje iskustvo i zamolila nas da zahvalimo svim dobrim ljudima koji su im pomogli na njihovom putu.
“Prvo moram zahvaliti Sanji i Ivici, jer da njih nije bilo, mi ne bi imali krov nad glavom u Krku. Oni su iz Rijeke ali su nas povezali sa dvije obitelji sa Krka, koje su nam potom pružile pomoć”, kaže nam Sanela, u strahu da nekome ne zaboravi zahvaliti. A popis je poduži.
“Posljednjih sam tjedana bila jako zauzeta oko kampa. Brinula sam se za to da svi dobiju sve ono što im fali. Shvatila sam da ljudi u kampu nisu imali pojma kako doći do pomoći. Bili su u jednu ruku prepušteni sami sebi, trošili su novac u dućanu u kampu ili bi pješačili do grada. Na početku su bili ponosni i skromni, ali se ispostavilo da im je ipak potrebna velika pomoć, od obuće i odjeće, do psihološke pomoći, da ne spominjem i to da su odbijali pomoć od socijale a na kraju ipak prihvatili. Neki su hodali u papučama, neki su izletjeli u platnenim tenisicama, nekima su čizme promočile noge, neki su imali samo gaće i potkošulju u kojoj su izašli iz kuće”, prepričava nam mučno iskustvo Sanela.
“Petrinja je moj dom, pun topline i predivnih ljudi”
“Moj sin je hodao u mokrim platnenim tenisicama. Robert je nabavio za njega čizme, ali kada je sin saznao da jedan djed u kampu nema prikladnu obuću za kišu, odlučio je čizme njemu dati. Kako ih je sve više u kamp pristizalo ja sam u jednom trenutku osjetila umor. Kako sam se aktivirala od samoga početka da ne mislim o svemu što se desilo, zaboravila sam na sebe i svoje najmilije. Na kraju me sve sustiglo i umor i plač i tuga i nevjerica. Inače sam jaka, tvrdoglava i ponosna žena. Borim se uvijek za sve, sebe stavim na zadnje mjesto. Mislim da mi energiju daje baš ta činjenica da su svi zdravo i dobro i da im ne fali ništa ako je to moguće.
Proživjela sam svašta, dijete sam iz rata, bilo mi je 13 godina kada sam napustila svoj dom u Banja Luci, selili smo se jako puno po Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Australiji, promjenili hrpu izbjegličkih kampova, prihvatilišta… Petrinja je postala moj dom, dom koji volim, u kojem raste moj sin, grad koji je pun topline, predivnih ljudi, unatoč ratu koji su proživjeli svi su ljubazni i žele pomoći i nikada se nisam osjećala kao stranac u tom gradu.
U 40 godina života selila sam se 45 puta, samo otkako je potres bio već smo do sada u četvrtom smještaju. Umorni smo svi, psihički i fizički nas je ovo iscrpilo”, kaže nam iskreno Sanela.
“Zamolila sam Jovanu i Roberta da preuzmu brigu oko kampa, kada su nove osobe stizale, iako su neki i dalje javljali se meni. Nisam nikog odbila. Postalo je jednostavno previše. Rekla sam Crvenom križu i Caritasu da su u početku imali pogrešan pristup. Svima je sve potrebno jer nisu kod svoje kuće. Umjesto da ih se pita žele li pomoć, Crveni križ im samo treba uručiti kutiju sa osnovnim potrebštinama jer tada nitko odbiti neće. Tako je i bilo na kraju. U startu su ih pitali, nitko ništa nije htio, kada sam rekla da im dostave, svi su uzeli i uvjerili se da im je bilo potrebno na kraju i više od te kutije sa hranom.
“Dok ovo pišem, u suzama sam…”
Zahvalna sam Crvenom križu Krka, Jovani, Caritasu, Robertu i njegovoj supruzi, Valentini i Ivici, Valentini Blažić i njenoj obitelji, Maji od Valentine, teti Ani, Ivici direktoru Valamara, svima sa recepcije i svim ostalim ljudima koji su sudjelovali na bilo koji način da nam se pomogne, u ime svoje obitelji i svih ljudi koji su u kampu Valamar proveli svoje dane. Neki su vjerujem još uvijek tamo. Hvala vama, gradu i otoku Krku, što ste pokazali da dobri ljudi još uvijek postoje”, iskreno nam kaže Sanela.
Mi smo trenutno u Zagrebu uzeli smo stan u najam. Zagreb je skup ali ćemo malo stisnuti zube i uz pomoć prijatelja i rodbine nekako gurati iz mjeseca u mjesec. Žao mi je što se nismo vidjeli. Kada sam i pronašla vremena, više nisam bila dobro, i dok ovo pišem u suzama sam pa ću se sada spremiti i izaći na zrak. Želim vam svima svako dobro i od srca vam hvala. Kao što sam svima rekla pa reći ću i vama, nada umire posljednja pa se tako nadam da ću jednoga dana sve te divne ljude vidjeti u nekim boljim i smirenijim vremenima.
Hvala gradu i otoku Krku i njegovim divnim, divnim ljudima”, kaže Sanela.
Saneli i njenoj obitelji, kao i svima pogođenima razornim potresom, redakcija Bodulija.neta od srca želi što brži povratak u svoje domove.
