[RAZGOVOR] Marko Sladić: Klinci postaju sve svjesniji da je biti u prirodi nezamjenjiv osjećaj

Martina Frka Milotić 1 year ago Moja Bodulija

AUTOR: Sanja Tumara

Nova dimenzija turizma – ovaj mladić iz Omišlja organizira odlaske u divljinu – avanture u prirodi za djecu, vožnju biciklima, kreativne radionice u prirodi, ali i MTB avanture, grupne edukativne avanture za odrasle u kojima posjećuju stara zapuštena sela, bunkere…

„Bok, ja sam Marko, iz Omišlja sam. Bavim se prirodom, divljinom, prijateljima, brdskim biciklima… jednom riječju, AVANTUROM. Moj Instagram profil (marko_sladic) i Facebook profil (Marko Sladic) su javni i uvijek dostupni, stoga ako se želiš spojiti na WiFi dobre šumske vibre, dobrodošla si, kao i svi vi ostali koji ovo čitate. Nego, rekla si kako imaš par pitanja za mene. Pucaj!“ Tako je počeo moj razgovor s Markom Sladićem, lokalnim vodičem iz Omišlja koji uživa u prirodi i tu svoju ljubav prenosi na najmlađe. Što je najbolje od svega, čini se da je prilično uspješan u nagovaranju djece da ekrane zamijene šumom. Što je, složit ćemo se, danas prilično zahtjevna zadaća.

Odlazak u nepoznato

Marko, što je to lokalni vodič?
– Lokalni vodič je nešto što su mi marketing mudraci rekli da stavim na logo, kako bih bio prepoznatljiv. Zapravo ja sebe ne vidim kao nekakvog klasičnog vodiča! Ja sam samo obična osoba, koja jedva čeka nekoga odvesti u divljinu. S njim se dobro provesti, spavati pod zvijezdama, ispijati pivo i sanjati, napraviti kreativnu radionicu u prirodi s vašim klincima, promatrati divlje životinje, po šumi skupljati smeće ili, pak, uokolo divljati bajkom.

Ovisnik ste o prirodi, MTB vozač, HGSS-ovac… Djeca danas preferiraju druženje sa svojim „ekranom“, a Vi ste ih odlučili prodrmati i nudite nešto potpuno drukčije – organizirate šumske avanture za djecu!
– Da, obožavam bicikle i od malih nogu uživam u njima. Prvo je to bio crveni Pony, a danas su tu ipak puno moderniji bajkovi. Obožavam spustove, bikepacking itd. Često se sam zaputim na naš Grobnik ili Gorski kotar i onda ludujem, istražujem, raširim hammock, čitam knjigu i uživam u tišini prirode. HGSS škola je nešto što sam morao završiti i nisam pogriješio. Ja zapravo nisam HGSS-ovac. Da bi ponosno nosio tu titulu, trebao bi proći godine i godine rigorozne obuke. Ja sam samo njihov učenik koji je položio s 5. Da, klince sam odlučio prodrmati i vjerujte mi, uspio sam u tome. Vole ići sa mnom, zaputiti se u nepoznato, slušati priče, istraživati i igrati šumske igre.

Djeca se znaju snaći u prirodi

Kakve to ture i neobične zabave organizirate, što je najtraženije?
– Prvo da razjasnim, ja ne organiziram ture, već avanture. To su dvije različite stvari. Turama je glavni cilj novac i that’s it, a avanturama je glavni cilj provod, iznenađenja i spontane akcije. Moje avanture su osobne prirode. Zajedno se smijemo, plačemo, pjevamo, razmjenjujemo osobna iskustva, stvaramo ljubavi, pričamo o problemima, istražujemo nepoznato, ponekad se i ozlijedimo i na kraju svemu smijemo. Predivno, zar ne!? Taj stupanj čovjek može postići samo kada mu novac nije na prvom mjestu, a meni nikako nije. Što se tiče klinaca, za njih imam cijelu paletu avantura, radionica, rođendana u prirodi itd. Što je najtraženije? Pa, vole oni sve, što je super. Postaju sve više i više svjesniji da je osjećaj biti u prirodi jako lijep, spontan, nezamjenjiv.

U moje doba, mi djeca smo stalno bili vani, trčali, padali, penjali se po stablima, otkrivali svijet oko sebe… Snalaze li se današnja djeca u prirodi i koliko im je priroda bliska?
– Iznenadili biste se, ali itekako se znaju snaći u prirodi bez obzira na česti boravak pred ekranom mobitela. Nevjerojatno. ali to je očito urođeno u svakom čovjeku. Dečki vole istraživati, skakati, penjati se, igrati razne sportove i dobrano se zaprljati, dok su djevojčice mirnije. Drže se odvojeno, vole pričati, crtati i uživaju u nekom svojem čarobnom svijetu. Sve u svemu, ono što sam ja doživio od njih svih skupa, mogu reći kako sam jako zadovoljan. I što je najbolje, traže još, još i još. Nezasitni su. Mogli bi tako cijeli dan.

„Šumica“ – nabrijani Golubinjak

U Omišlju ste stvorili „Šumicu“ i kažete da je to Golubinjak u malom. O čemu je riječ?
– Šumica je nešto posebno. Do 2017. godine „Šumica“ nije postojala. Bila je to zapuštena zemlja, šuma, puna otpada, nekog čudnog smeća i kemikalija, prepuna drače. Jednom riječju bila je zarastao deponij. U to sam vrijeme tražio nekakav maleni komadić prirode gdje ću moći biti sam, opustiti se i uživati. Dugo sam razmišljao gdje i kako, a odgovor mi je bio tu, pred nosom. Jedan dan uzeo sam alate i krenuo. Čistio sam, krčio, rukama prenosio otpad. Malo po malo. To je trajalo i trajalo. Ljudi su me gledali, čudili se što to radim? Na kraju, sve sam razveselio. A to mi je bio i cilj. Pružiti ljudima zadovoljstvo boravka u prirodi. Ta zapuštena zemlja dobila je svoje ime, nazvao sam je „Šumica“. Jedan mladi argentinski grafički dizajner donirao mi je logotip koji mi je ustupio na korištenje u marketinške svrhe. I tako je krenulo. Šumica je počela dobivati sadržaje: nogometni teren, knjižnica, ljuljačke, hotel za ptice, mjesto za druženje i vatru, bike park, edukativnu stazu, hranilice za srne, hammocke pa čak i onaj u krošnji, na visini od dva metra itd. Jednom riječju, kako se volim izraziti, „Šumica“ je nabrijani Golubinjak. Danas je ona mjesto druženja, zabave i edukacije.

Outdoor master

Vaš rad su prepoznali i drugi pa počinju poslovne suradnje?
– Tako je. Prvo me prepoznao riječki bike shop FAR OUT. Postao je sponzor mojim avanturama. Nakon njega postao sam outdoor master za Karate klub Croatia s otoka Krka, potom osoba zadužena za outdoor grada Kraljevice itd. Ne znam, ali sve je nekako došlo spontano. Vrata su se jednostavno počela otvarati sa svih strana.

Organizirate li šumske avanture i za odrasle i ako da, što nudite?
– Naravno. Osim s klincima, često me možete vidjeti u prirodi kako vodim MTB avanture, potom u grupnim edukativnim avanturama u kojima posjećujemo stara zapuštena sela, bunkere. Po planinama lutamo noću, spavamo pod zvijezdama, pričamo priče, spavamo u šatoru, u šumskim kolibama slavimo rođendane itd. Prijatelji mi dolaze odasvud: Europa, Kanada, Nizozemska, Hrvatska itd. Jednom riječju, nakon avanture provedene sa mnom, prijatelji se kući vraćaju puni dojmova, sretni i zadovoljni. Sa sobom nose sjećanja i malene darove koje sam izrađujem, kao uspomenu na trenutak u vremenu. Kad kažem prijatelji, mislim na ljude koji su u tom trenutku sa mnom, tamo vani, daleko od surove stvarnosti. A kada su sa mnom više nisu obični ljudi, brojka na listu papira. Kada su sa mnom, postaju PRIJATELJI.