PRIČA O RIJEČKOJ VODOOPSKRBI – Temeljita obnova kreće nakon II svjetskog rata
Vrijedi spomenuti da su ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i otvaranjem mogućnosti za apliciranjem na europske fondove stvoreni preduvjeti za realizaciju ostalih projekata u vodoopskrbi.
Rijeka – Tijekom Drugog svjetskog rata, ne samo da se ništa nije gradilo u riječkoj vodoopskrbnoj mreži, već su okupatori prilikom povlačenja, bombardirajući grad, uništili ili oštetili veliki dio vodovoda u Rijeci i Sušaku. Nakon rata krenula je obnova, a kako su u Riječkom vodovodu ostali svega jedan tehničar i dva visokokvalificirana radnika, u obnovu su se uključili i sami građani kako bi osposobili vodovod. Nakon godinu dana osnovano je poduzeće VOPLIN za vodu, kanalizaciju i plin kojem se nakon još godinu dana pridružuje gradski vodovod Sušak, a 1961. i vodoopskrbni sustav Bakar-Kraljevica. Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Rijeka doživljava streloviti razvoj industrije, brodogradnje, trgovine i građevinarstva te posljedično i nagli rast broja stanovnika. Grade se nova radnička naselja poput „3. maja“ i „Torpeda“, a na vodoopskrbnu mrežu grada Rijeke počinju se priključivati i prigradska naselja te manja mjesta koja gravitiraju prema Rijeci. U tom se periodu formiraju i nove vodoopskrbne zone i jačaju se kapaciteti postojećih crpnih stanica i vodosprema kako bi zadovoljili ne samo potrebe stanovništva, već i rastuće industrije – spomenimo samo da se u to doba, točnije 1953. gradi i INA-ina rafinerija na Urinju. Rijeka nije mogla rasti bez dobre vodoopskrbe, što pokazuje i podatak da su velike stambene izgradnje pratile izgradnju vodne infrastrukture. Tako su se, primjerice, Turnić, Zamet, Podmurvice, Škurinje i Marčeljeva Draga stambeno razvili nakon pojačavanja crpne stanice Plase i dogradnjom vodospreme Brdo. Šezdesetih je godina veći fokus bio na izgradnji vodoopskrbnog sustava izvan grada Rijeke, točnije u Kostreni, Opatiji te okolici Bakra i Kraljevice.
Zatim je stiglo razdoblje od 1970. do 1990. godine. U ovom se periodu vodovod najintenzivnije širio pa je tako na vodovodnu mrežu uključeno svih 20 prigradskih naselja u općini Rijeka. 1970. godine, 60 posto kućanstava bilo je priključeno na vodovod, dok je 1990. priključeno 99 posto kućanstava, odnosno 210.000 stanovnika te čitavo gospodarstvo. Sve je krenulo 1969. godine kada je donesen plan razvoja vodoopskrbe općine Rijeka, podijeljen u Četiri faze. U prvoj je fazi predviđena izgradnja gravitacijskog vodovoda od buduće akumulacije Zoretići do opskrbnih vodosprema, zatim dviju vodosprema kapaciteta 4000 kubika, tunela Lopača i Leskovac, vodovoda u novim stambenim naseljima te rekonstrukciju i dogradnju postojeće gradske mreže. U drugoj je fazi trebala biti izgrađena brana i akumulacija Zoretići, sadržaja 16.500.00 kubika s uređajem za kondicioniranje vode. Treća je faza predvidjela izgradnju vodovoda prigradskih naselja izdan Bakra i Kraljevice – od Šmrike i Križišća do Kukuljanova, uključujući i industrijsku zonu, te cijelom Grobinšćinom i Kastavštinom, s pripadajućim vodospremama i crpnim stanicama. Posljednja, četvrta faza predviđa kaptiranje raspoloživih priobalnih izvora i njihovo postupno uključivanje u vodoopskrbni sustav.
Svi projekti predviđeni prvom fazom dovršeni su u tri godine, dakle do 1973. Radovi na realizaciji druge faze, odnosno izgradnje brane i akumulacije Zoretići, trebali su započeti još pri kraju prve faze, ali zbog neosiguranih izvora financiranja do realizacije nije došlo te je 1974. Skupština općine Rijeka prilikom prihvaćanja programa 1 vodoopskrbe kojim se kretalo u realizaciju 3. i 4. faze, odlučila da će se druga faza odgoditi do daljnjega. Nećemo sad u sve detalje programa 1, ali vrijedi spomenuti da je u njega bila uključena izgradnja čak 19 vodosprema, 14 crpnih stanica, kaptaža Zvir 2 i Perilo, izgradnja Komandnog centra Vodovoda s laboratorijem za ispitivanje vode i radionicom za održavanje sustava te još brojni drugi projekti. Kada se krenulo u realizaciju programa 1, uočen je jedan bitan nedostatak – u njemu nije bio razrađen plan izgradnje razvodne vodovodne mreže u prigradskim naseljima. Ukupno je bilo potrebno izgraditi 172.250 metara vodovodnih ogranaka u 20 mjesnih zajednica oko Rijeke. Zato je 1976. skupština općine Rijeka prihvatila Program 2 pod geslom “Voda u svaku kuću”, a oba programa realizirana su u cijelosti 1993. godine. I tu dolazimo pomalo do 21. stoljeća, o novijim projektima pisat ćemo nekom drugom prigodom, no vrijedi spomenuti da su ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i otvaranjem mogućnosti za apliciranjem na europske fondove stvoreni preduvjeti za realizaciju ostalih projekata u vodoopskrbi.
