PRIČA O RIJEČKOJ VODOOPSKRBI – Sve je počelo na Sušaku davne 1885. godine
S malog izvorišta u Tvorničkoj, danas Ružićevoj, ulici, izdašnosti od svega 6 litara po sekundi, voda crpila stapnim crpkama na parni pogon i zatim potiskivala prema vodospremi iznad Lujzijanske ceste da bi odatle dolazila do tadašnje Piramide i Sušačke banke i štedionice.
Rijeka – Svi znamo da grad Rijeka obiluje zalihama vode koju dobiva iz brojnih izvora koji se nalaze oko našeg grada. Ne kaže se bez veze da je Rijeka grad koji teče. No svu tu vodu koja se nalazi ispod Zemljine površine treba na neki način i dopremiti do naših kuća, zgrada ili ureda. Povijest distribucije za život neophodne vode duga je i vrlo zanimljiva, od prvih bunara negdje tamo u brončano doba, preko starorimskih akvedukta pa sve do suvremenih crpnih stanica i cjevovoda. No nećemo danas ići predaleko u prošlost, ono što nas zanima je kako je zapravo nastala vodovodna mreža grada Rijeke kakvom je znamo danas.
Povijest riječke vodoopskrbe, odnosno suvremenog vodovoda u gradu Rijeci počinje na Sušaku 1885. godine. Te se godine, s malog izvorišta u Tvorničkoj, danas Ružićevoj, ulici, izdašnosti od svega 6 litara po sekundi, voda crpila stapnim crpkama na parni pogon i zatim potiskivala prema vodospremi iznad Lujzijanske ceste da bi odatle dolazila do tadašnje Piramide i Sušačke banke i štedionice. Druga obala Rječine, odnosno grad Rijeka, svoj je prvi vodovod dobila deset godina nakon Sušaka, točnije 30. rujna 1894. godine. Tada je kaptiran izvor Zvir, inače dotadašnja mlinica, uz desnu obalu Rječine. Cijeli prvi Riječki vodoopskrbni sustav pušten je u pogon 4. listopada 1896. godine, a najzaslužnija osoba za njegovu izgradnju bio je poznati riječki gradonačelnik Giovanni de Ciotta. Spajanje sušačkog i riječkog vodovoda dogodilo se 1906. godine i to u zanimljivim okolnostima. Naime, u onom prvom izvoru u Tvorničkoj, odnosno Ružićevoj ulici, koji smo spomenuli ranije, sušačke su zdravstvene vlasti otkrile bakteriološko zagađenje koje je dovelo i do epidemije tifusa. Kako u to vrijeme nije postojala metoda dezinfekcije vode klorom, nije bilo druge no zabraniti korištenje izvora, pa se kao najbolje rješenje postavilo spajanje riječkog i sušačkog vodovoda. Tako su obje obale Rječine svoju vodu počele dobivati s izvorišta Zvir.
Izgradnjom vodoopskrbnog sustava, Rijeka je doživjela veliki demografski i gospodarski rast, a tehnologija parnog stroja koja je omogućila razvoj vodoopskrbnog sustava u Rijeku je dovela i parobrode te parne lokomotive. Rast broja stanovnika i razvoj industrije doveli su i do povećanja potrošnje vode s 3600 kubika na dan 1894. kada je vodovod pušten u pogon na 14.000 kubika 1905. godine. Tehnologija parnog stroja u riječkom se vodoopskrbnom sustavu uvelike koristila do prvih godina 20. stoljeća, a povećanje potrebe rastućeg stanovništva i gospodarstva za vodom dovelo je i do implementacije novih tehnologija, odnosno crpnih agregata veće snage. Investicije u vodoopskrbnu mrežu nastavile su se sve do Prvog svjetskog rata pa je tako 1912. godine ugrađen i prvi plinski klorinator za dezinfekciju vode što je vodu učinilo sigurnijom za piće i spriječilo moguće nove epidemije bolesti poput tifusa o čemu smo pričali ranije. Tako opremljena crpna stanica Zvir zadovoljavala je sve potrebe Rijeke i Sušaka sve do 1961. godine. 1914. godine izgradnjom gravitacijskih cjevovoda, vodosprema i razvodne vodovodne mreže napokon je uspostavljen cjeloviti vodoopskrbni sustav Sušaka. No, Prvi svjetski rat doveo je do obustave investicija u vodoopskrbnu mrežu, a nedugo nakon rata, točnije 1921. godine došlo je do jednog vrlo neugodnog događaja. Izvor Rječine je presušio, za što sustav nije bio spreman pa je došlo do velikih redukcija, a zatim i potpunog prestanka vodoopskrbe. Samo je područje koje je pokrivao izvor Zvir imalo pristup vodi. To je ponukalo stručnjake sa sušačkog hidrotehničkog odjela da krenu u ubrzano istraživanje vodnog fonda u Primorju koje je brzo urodilo plodom pa su tako u vrlo kratkom roku, do 1923. kaptirana dva izvora Mlinskog potoka ispod Gornje Vežice, izgrađena je crpna stanica, a 1925. i tlačni cjevovod. Do Drugog svjetskog rata, zbog naglog razvoja grada na tom su području građeni kopani bunari i drugi elementi vodovodne infrastrukture kako bi se osigurala neprekinuta isporuka vode na Sušaku. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ponovo je došlo do prekida u investicijama i gradnji vodoopskrbne mreže, a vodovodi u Rijeci i Sušaku pretrpjeli su znatna oštećenja nakon što su fašisti prilikom povlačenja bombardirali grad. Izvorište crpne stanice Zvir spašeno je zahvaljujući radnicima Tvornice papira, no čitava vodoopskrbna infrastruktura bila je uništena ili znatno oštećena.
