Povratak na ličke položaje – put sjećanja i zahvalnosti

Vezisti odjeljenja veze 3. Krčke bojne, 138. Domobranske pukovnije HV, nakon dugih godina spremanja, konačno su se uputili na put sjećanja – posjet položajima na kojima su od 28. rujna 1994. do 7. ožujka 1995. proveli šest teških zimskih mjeseci Domovinskog rata.

U ranim jutarnjim satima, nakon okupljanja po otoku Krku i kratke kave u Senju, krenuli smo prema poznatim ličkim putevima – Žutoj Lokvi i Brinju. Svaka okuka, svaka dolina budila je uspomene i priče iz dana mladosti, kada smo boravili na ovim prostorima.

Prvo zaustavljanje bilo je u Lipicama, kod kuće našeg nekadašnjeg centra veze. Teško ju je bilo prepoznati među novoizgrađenim kućama za odmor, ali sjećanja su se odmah vratila. U hladu dvorišta, među granama punim bresaka, prisjetili smo se mladenačkih dana i trenutaka koji su nam ostali u dubokom sjećanju. Fotografije nasmijanih lica snimio je naš pridruženi član Zdenko Petrak iz 4. krčke bojne 111. riječke brigade HV, a zatim nas je put odveo do nekadašnjeg zapovjedništva 3. Krčke bojne. Tamo nas je dočekala susjeda s osmijehom i čašicom ličke šljivovice – znak topline i gostoprimstva koje ni vrijeme nije izbrisalo.

Poseban trenutak bio je susret u Smolčićima s dragim prijateljem Cvetkom Smolčićem i njegovom suprugom. Tijekom ratnih zima upravo nas je on, sa svojim konjima i saonicama, prevozio do brda Kite, gdje je bio smješten repetitor veze. Njegov tada mladi sin Anton, koji nam je pomagao, danas je odrastao čovjek, i baš je toga dana s obitelji stigao iz Ogulina. Emocije su bile jake – u očima domaćina i u našima – pa smo se uz obećanje da ćemo poslati slike oprostili s tugom, ali i zahvalnošću.

Asfaltiranom, gotovo neprepoznatljivom cestom, stigli smo u Glibodol, zapovjedno mjesto 1. satnije. Kuća zapovjedništva obnovljena je tek djelomično, dok prateći objekti i dalje svjedoče o prošlom vremenu – nijemi čuvari naših uspomena. Na putu smo zastali i kod spomen-obilježja poginulim braniteljima. Uz njihovo ime posebno je odjeknulo i ono našeg sumještanina Zlatka Kamenarića iz Šila, pripadnika 111. riječke brigade HV, koji je dao život 30. svibnja 1992. kod Dabra. Tišina i pijetet bili su naša zahvala.

Sljedeća postaja bili su položaji 2. satnije u šumama iznad Letinca. Ruševna zgrada trgovine i društvenog doma podsjetila nas je na nekadašnji život, na dane kada su mjesta disala punim plućima, prije nego ih je rat obilježio i osiromašio.

Put nas je vratio u Brinje, gdje smo u restoranu Victoria podijelili ručak i prisjećanja. Nakon toga smo prošetali središtem mjesta – pokraj kafića, hotela, trgovine, pošte i govornice iz koje smo slali vijesti svojim obiteljima. Prisjetili smo se i „Santane“, nekada punog života, danas zatvorenog, te zgrada u kojima su bili smješteni logistički vod i tehničko odjeljenje. Na kraju smo stali pred spomen-obilježje poginulim braniteljima kod Doma zdravlja i još jednom odali počast suborcima.

Naše putovanje završilo je onako kako su završavali i mnogi naši dani u to vrijeme – kavom u kafiću, ovoga puta u caffe baru Mack, i tihim pogledom punim zahvalnosti i ponosa.

Bio je to povratak u mladost, u dane žrtve, zajedništva i neizmjerne snage. Dani koje nikada nećemo zaboraviti, baš kao ni suborce kojih više nema.