LINK IN ART nastavljen fotografijama Mistične Hrvatske Ive Lulić

Fotografskom izložbom pod nazivom Mistična Hrvatska, autorice Ive Lulić, za javnost otvorene u petak, 03. srpnja 2020. godine, u krčkoj Galeriji Decumanus, nastavljeno je šesto izdanje dvomjesečnog izložbenog projekta LINK IN ART tijekom kojeg će se do sredine kolovoza, na temu Arhetipsko i mitološko u suvremenim likovnim praksama, kao posljednji od troje autora, predstaviti ilustrator Zdenko Bašić. Kustos ovog projekta krčki je vizualni umjetnik Igor Gržetić, ujedno i autoru recenzije publicirane u katalogu kojeg možete prolistati u nastavku.

 

Što je LINK IN ART?

LINK IN ART je projekt koncipiran kao suvremena umjetnička platforma za intermedijsko, interdisciplinarno i multimedijsko umrežavanje različitih suvremenih vizualnih praksi i različitih konceptualnih strategija, u svrhu oblikovanja otvorenog, pristupačnog i netradicionalnog sustava suvremene vizualne komunikacije. Projekt je osmišljen po uzoru na koncept internetskog umrežavanja (na što asocira i nazivom) te direktnog, brzog i globalnog komuniciranja na društvenim mrežama, nudeći kroz matricu odabrane teme, interpretirane kroz samostalne izložbe odabranih autora, kreativni model umrežavanja autora, autorskih koncepcija i izričaja, likovno-filozofskih ideja i umjetničkih strategija te medijskih praksi i pristupa. Stvarajući tako, unutar platforme, intrigantni multidimenzionalni i multisegmentni vizualni sklop, koji kroz svaki svoj novoumreženi link uspostavlja živu i interaktivnu (često i društveno-osviještenu) komunikaciju autora, publike i zajednice.

Uvod: Arhetip, mit i simbol; arhetipsko, mitološko i simboličko

– o ovogodišnjoj temi

 

Polazeći od terminoloških baza dviju teorija, one umjetnosti i psihoanalize, arhetip se smatra prauzrokom i primordijalnom predodžbom, slikom, ikonografskim rješenjem ili simbolom; motivom koji psihičke sadržaje pretvara u određene obrasce koje smatramo arhetipskima. Sama ideja o arhetipu, poslužimo li se navodima teoretičara Miška Šuvakovića, u umjetnost je prenesena iz dva šira kulturološka okvira: iz teorije kolektivnog nesvjesnog Carla Gustava Junga te iz (antropoloških, arheoloških, povijesno-umjetničkih i semioloških) istraživanja simboličkog komuniciranja starih civilizacija, iz čega proizlazi ideja o umjetnosti kao složenom sustavu prenošenja univerzalnih prirodnih, teoloških, civilizacijskih i individualno-psiholoških značenja, vrijednosti i/ili moći. Prema tome, mit, kao sveta priča i kolektivna predaja koje iskazuju drevne predodžbe o svijetu zabilježene u fantastičkim, metaforičkim ili alegorijskim slikama, svakako je dijelom kategorije arhetipskog, baš poput simbola. On je, dodajmo, produkt kolektivne fantazije, ali njegova bit nije u izmišljanju i nadnaravnosti već u konceptualizaciji osjetilnog iskustva svijeta, kao i promišljanju prirodnih i duhovnih pojava. Intrigantne obrasce na koje možemo naići istražujući složene sustave triju spomenutih kategorija, od kojih jedna izgrađuje ili pridonosi drugoj (mit i simbol arhetip), otkrivaju i radovi troje suvremenih vizualnih umjetnika: Margarete PeršićIve Lulić i Zdenka Bašića. Specifičnost interdisciplinarnog projekta Margarete Peršić ogleda se u uspostavi nekolicine interpretacijskih (tj. doživljajnih) razina, od kojih prva tematska, sudarajući mit o (vili) Brodarici, s arhetipom jedne od triju djevica boginja – Hestijom (astrološki Pluton; samo potencijalna promjena), donosi narativno jasno koncipiranu priču o djevojci/ženi i njezinim (meta)fizičkim transformacijama koje su rezultat života opterećenog samoćom, a čiji je dio konstantno iščekivanje (Napila sam se sunca. Ti pive. Ne možemo se vidjeti. Među nama oblaci tišine.). I dok druga, morfološka razina, potencira magiju primordijalnih formi – kruga, kvadrata i trokuta (Uvijek u krugu. A sad u trokutu. Nabost ću se na vlastiti kut gledanja.), treća, priziva eksperimentiranje medijima i doživljajima, preklapajući, pritom, likovnost, poeziju i glazbu; vizualne, taktilne, zvučne, mirisne, pa čak i okusne impresije, kako bi naposljetku bio kreiran hram (kuća = ognjište; op.a. Hestija); varijanta labirinta sa zidovima koji nisu sazdani od konkretne materije već od iskustava, osjećaja i ekspresija glavne protagonistkinje. Iva Lulić manje istražuje konkretne arhetipske matrice, a više mitološko nasljeđe. Njezina fotografska serija tako predstavlja rezultat pomno insceniranih hepeninga, ako znamo da je riječ o mediju koji podrazumijeva vremenski događaj u kojem sudjeluju umjetnici i publika, provodeći prethodno zamišljen scenarij (ili ostvarujući neke posve spontane situacije).

Međutim u ovom slučaju, publiku su zamijenili glumci i njihova prateća svita (prizivajući po modelu realizacije i medij filma), a samom fotografijom uhvaćena je tek kulminacija odrađenog hepeninga kojem je zadaća na određeno vrijeme oživjeti najuzbudljivije i/ili najmističnije segmente ovdašnjih pučkih predaja – priča, legendi i vjerovanja – što se i danas (jednako aktivno kao nekoć!) prenose s generacije na generaciju. Rad Zdenka Bašića tematski je blizak onom Ive Lulić, no izvor njegove inspiracije i kreacije, odnosno naracije nešto je intimniji s obzirom na to da se zasniva na reinterpretaciji žive obiteljske predaje. Međutim, medij kojeg on koristi – računalnografička i grafičkodizajnerska istraživanja – bitno je drugačiji jer, u odnosu na fotografiju, dopušta naknadna nizanja planova, tj., logikom sredstva kreacije, konstantno interveniranje, iako, naposljetku, ostaje zaista sličan dojam; iz modernističkog rakursa gledano, dojam magičnog (ili magijskog) realizma u kojem se fantastični elementi isprepliću sa stvarnošću tvoreći novu pojavnost; ili nastavno na postmodernu, dojam antirealizma prema kojem ne postoji jedinstvena, stabilna i neovisna realnost već je ona prenesena u simbol kojeg su kadre reproducirati kultura i umjetnost. Također, ti se autori razlikuju i u logici postavljanja scena, i dok Iva gotovo doslovno oživljava momente pojedinih mitova, Zdenkovi kadrovi, uglavnom, funkcioniraju po principu nabrajanja simbola, koji može podsjetiti na model skrivenog simbolizma karakterističan za flamansko ranorenesansno slikarstvo, samo s bitno drugačijim tematskim fokusom.

 

MIT: (Pre)Poznavanje mitološkog identiteta

– o izložbi Mistična Hrvatska Ive Lulić

 

Fotografski projekt Ive Lulić, svojevrsni je work in progress, jer ona već desetak godina pomno istražuje sve ono što nam je bogata pučka predaja ostavila u nasljeđe. Riječ je o pričama, legendama i vjerovanjima rasprostranjenim diljem Hrvatske, čije literarno, slikovno ili pak obredno (ritualno) evociranje pomaže u generiranju onog što bismo mogli nazvati mitološkim identitetom. Ta je kategorija posebice bitna u pokušajima rekonstrukcije određenih segmenata nečije povijesti, a možda je najpresudnija u istinskom spoznavanju skrivene dinamike svakodnevnog. Jer, prema tumačenju antropologa Claude Lévi-Straussa, evolucija mita odvija se u dvije faze, od kojih prva podrazumijeva stvaranje određenog znaka (priče ili predodžbe) iz konkretnog iskustva, a druga transformaciju znaka s doslovnim značenjem u fantastičnu, metaforičku ili alegorijsku sliku. No, prije klasificiranja odnosa mitskog sadržaja i stvaralačkog, u ovom slučaju likovnog akta, potrebno je upoznati neke od principa Ivine stvaralačke prakse. Naime, kako bi kreirala odgovarajuću scenografiju, ona, najprije, odabire ambijente (lokalitete) koji su na različite načine povezani s pričom ili predodžbom što predstavljaju predmet precizne autorske rekonstrukcije, naravno, sve u korist logike evociranja konkretnog mitskog sadržaja. To su uglavnom šume, livade, proplanci, potoci ili usjevi, iz kojih izviru protagonisti pučkih predaja, uhvaćeni u  trenutku proizašlom iz detaljno planiranog događaja.

A način na koji su uhvaćeni krajnje je specifičan s obzirom na to da fotografija, u ovome slučaju, nije ni najmanje manipulirana digitalnim alatima, već je u cijelosti sačuvana njezina tehnička autentičnost, s kadrovima u koje se ušuljala (meta)fizička snaga prirode u svojoj najveličanstvenijoj formi, stvarajući, poput europskih simbolista s kraja 19. stoljeća, varijantu magičnog (magijskog) realizma. Šuvakovićevom terminologijom rečeno, pred nama je sinteza djela koje prenosi mitološki događaj (transformirajući ga u specifičnu stilsku shemu) i djela koje ga, koristeći medij hepeninga, ponovo konstruira. No, ono što je zaustavljeno na kompozicijama koje svojom uzvišenim redom podsjećaju i na one baroknih klasicista, entiteti su poput zračnih duhova – vila Nagorkinja; zatim ostalih elemenata: vodenih duhova – Vodenjaka, Potopljenika ili Vodenkinje; zemljanih duhova – Mraka, Malog ili Pozoja; i drugih stanovnika nadnaravnog panteona: More, Suđenica, Posvečkara ili Kuge. No, zajedničko svim tim sliko-pričama okrilje je u kojem protagonisti slavenskih mitova obitavaju. Jer šume su, još i danas, njihova utočišta! A pođemo li od parafizičke dimenzije stvarnosti, jedino za stablo (ili drvo) možemo kazati da zaista utjelovljuje univerzalnu supstanciju – pramateriju, jer okuplja sve elemente i povezuje tri razine kozmosa! Zato je baš stablo predmet raširenog kulta, ili se povezuje s kultom bogova kojima se posvećuje. Ili u zaštiti njegove sjene, na što upućuju i Ivine fotografije, svoje skrivene egzistencije i nadalje uživaju smrtnicima uglavnom nevidljivi duhovi prirode, iako ih je (možda!) nešto vidljivijima učinio evokacijski priručnik okultista Franza Bardona. Takvo pomicanje fokusa s cjeline na detalj, prilog je transferu iz sfere mitološkog u polje simboličkog…

Izložba Mistična Hrvatska čiju organizaciju vodi Centar za kulturu Grada Krka, ostaje otvorena sve do 23. srpnja, a postav je moguće razgledati svakim danom (izuzev nedjelje) od 10.00 do 12.00 te od 19.00 do 22.00 sata, odnosno uz prethodnu najavu organizatoru telefonom na 051 220 041 ili mailom na kultura@gradkrk.net.

error: Content is protected !!