Izložba Brodarica Margarete Peršić uvodi u šesto izdanje LINK IN ART-a

Multimedijskom izložbom pod nazivom Brodarica, autorice Margarete Peršić, čije se otvorenje najavljuje za petak, 19. lipnja 2020. godine, s početkom u 21.00 sat, u krčkoj Galeriji Decumanus započnije šesto izdanje dvomjesečnog izložbenog projekta LINK IN ART tijekom kojeg će se do sredine kolovoza, na temu Arhetipsko i mitološko u suvremenim likovnim praksama, također, predstaviti fotografkinja Iva Lulić i ilustrator Zdenko Bašić. Kustoški zadatak ovom je prigodom povjeren krčkom vizualnom umjetniku Igoru Gržetiću, ujedno i autoru recenzije publicirane u katalogu kojim su objedinjena sva tri izložbena poglavlja.

Što je LINK IN ART?

LINK IN ART je projekt koncipiran kao suvremena umjetnička platforma za intermedijsko, interdisciplinarno i multimedijsko umrežavanje različitih suvremenih vizualnih praksi i različitih konceptualnih strategija, u svrhu oblikovanja otvorenog, pristupačnog i netradicionalnog sustava suvremene vizualne komunikacije. Projekt je osmišljen po uzoru na koncept internetskog umrežavanja (na što asocira i nazivom) te direktnog, brzog i globalnog komuniciranja na društvenim mrežama, nudeći kroz matricu odabrane teme, interpretirane kroz samostalne izložbe odabranih autora, kreativni model umrežavanja autora, autorskih koncepcija i izričaja, likovno-filozofskih ideja i umjetničkih strategija te medijskih praksi i pristupa. Stvarajući tako, unutar platforme, intrigantni multidimenzionalni i multisegmentni vizualni sklop, koji kroz svaki svoj novoumreženi link uspostavlja živu i interaktivnu (često i društveno-osviještenu) komunikaciju autora, publike i zajednice.

Uvod: Arhetip, mit i simbol; arhetipsko, mitološko i simboličko – o ovogodišnjoj temi

Polazeći od terminoloških baza dviju teorija, one umjetnosti i psihoanalize, arhetip se smatra prauzrokom i primordijalnom predodžbom, slikom, ikonografskim rješenjem ili simbolom; motivom koji psihičke sadržaje pretvara u određene obrasce koje smatramo arhetipskima. Sama ideja o arhetipu, poslužimo li se navodima teoretičara Miška Šuvakovića, u umjetnost je prenesena iz dva šira kulturološka okvira: iz teorije kolektivnog nesvjesnog Carla Gustava Junga te iz (antropoloških, arheoloških, povijesno-umjetničkih i semioloških) istraživanja simboličkog komuniciranja starih civilizacija, iz čega proizlazi ideja o umjetnosti kao složenom sustavu prenošenja univerzalnih prirodnih, teoloških, civilizacijskih i individualno-psiholoških značenja, vrijednosti i/ili moći. Prema tome, mit, kao sveta priča i kolektivna predaja koje iskazuju drevne predodžbe o svijetu zabilježene u fantastičkim, metaforičkim ili alegorijskim slikama, svakako je dijelom kategorije arhetipskog, baš poput simbola. On je, dodajmo, produkt kolektivne fantazije, ali njegova bit nije u izmišljanju i nadnaravnosti već u konceptualizaciji osjetilnog iskustva svijeta, kao i promišljanju prirodnih i duhovnih pojava. Intrigantne obrasce na koje možemo naići istražujući složene sustave triju spomenutih kategorija, od kojih jedna izgrađuje ili pridonosi drugoj (mit i simbol arhetip), otkrivaju i radovi troje suvremenih vizualnih umjetnika: Margarete Peršić, Ive Lulić i Zdenka Bašića. Specifičnost interdisciplinarnog projekta Margarete Peršić ogleda se u uspostavi nekolicine interpretacijskih (tj. doživljajnih) razina, od kojih prva tematska, sudarajući mit o (vili) Brodarici, s arhetipom jedne od triju djevica boginja – Hestijom (astrološki Pluton; samo potencijalna promjena), donosi narativno jasno koncipiranu priču o djevojci/ženi i njezinim (meta)fizičkim transformacijama koje su rezultat života opterećenog samoćom, a čiji je dio konstantno iščekivanje (Napila sam se sunca. Ti pive. Ne možemo se vidjeti. Među nama oblaci tišine.). I dok druga, morfološka razina, potencira magiju primordijalnih formi – kruga, kvadrata i trokuta (Uvijek u krugu. A sad u trokutu. Nabost ću se na vlastiti kut gledanja.), treća, priziva eksperimentiranje medijima i doživljajima, preklapajući, pritom, likovnost, poeziju i glazbu; vizualne, taktilne, zvučne, mirisne, pa čak i okusne impresije, kako bi naposljetku bio kreiran hram (kuća = ognjište; op.a. Hestija); varijanta labirinta sa zidovima koji nisu sazdani od konkretne materije već od iskustava, osjećaja i ekspresija glavne protagonistkinje. Iva Lulić manje istražuje konkretne arhetipske matrice, a više mitološko nasljeđe. Njezina fotografska serija tako predstavlja rezultat pomno insceniranih hepeninga, ako znamo da je riječ o mediju koji podrazumijeva vremenski događaj u kojem sudjeluju umjetnici i publika, provodeći prethodno zamišljen scenarij (ili ostvarujući neke posve spontane situacije).

Međutim u ovom slučaju, publiku su zamijenili glumci i njihova prateća svita (prizivajući po modelu realizacije i medij filma), a samom fotografijom uhvaćena je tek kulminacija odrađenog hepeninga kojem je zadaća na određeno vrijeme oživjeti najuzbudljivije i/ili najmističnije segmente ovdašnjih pučkih predaja – priča, legendi i vjerovanja – što se i danas (jednako aktivno kao nekoć!) prenose s generacije na generaciju. Rad Zdenka Bašića tematski je blizak onom Ive Lulić, no izvor njegove inspiracije i kreacije, odnosno naracije nešto je intimniji s obzirom na to da se zasniva na reinterpretaciji žive obiteljske predaje. Međutim, medij kojeg on koristi – računalnografička i grafičkodizajnerska istraživanja – bitno je drugačiji jer, u odnosu na fotografiju, dopušta naknadna nizanja planova, tj., logikom sredstva kreacije, konstantno interveniranje, iako, naposljetku, ostaje zaista sličan dojam; iz modernističkog rakursa gledano, dojam magičnog (ili magijskog) realizma u kojem se fantastični elementi isprepliću sa stvarnošću tvoreći novu pojavnost; ili nastavno na postmodernu, dojam antirealizma prema kojem ne postoji jedinstvena, stabilna i neovisna realnost već je ona prenesena u simbol kojeg su kadre reproducirati kultura i umjetnost. Također, ti se autori razlikuju i u logici postavljanja scena, i dok Iva gotovo doslovno oživljava momente pojedinih mitova, Zdenkovi kadrovi, uglavnom, funkcioniraju po principu nabrajanja simbola, koji može podsjetiti na model skrivenog simbolizma karakterističan za flamansko ranorenesansno slikarstvo, samo s bitno drugačijim tematskim fokusom.

ARHETIP: Ususret ekstazi – Hestija i Hermes – o izložbi Brodarica Margarete Peršić

Projekt Margarete Peršić, unutar zadanog okvira galerije, sintetizira čitavu seriju raznorodnih sredstava namijenjenih izražavanju, ali i aktivnih u evociranju arhetipa, sazdanog od specifičnog mitskog obrasca. Okosnica je, međutim, autorska pjesnička zbirka dopunjena slikovnim prilozima, s time da tekst zajedno s ilustracijama napušta formom knjige determinirane okvire i biva prenesen u (novu) realnost ovog puta determiniranu korpusom galerije. Metamorfoza rukopisa tako donosi: minijature postavljene pod imaginarnim povećalom (brodskim oknom ili prozorom), veće slike – akrile i stilizirana platnena jedra s ispisanim stihovima razmještena prostorom. Morfološki gledano, tri primordijalne forme (prasimboli), redom: krug (stvaralačka sila), kvadrat (elementi) i trokut (mudrost), kreiraju talisman ili njegovu metafizičku projekciju, prizivajući genezu ili vrijeme nastanka prve plejade arhetipova, iz koje izviru i vile, pa tako i prijeteće Brodarice, koje, na raskrižju ovo- i onostranog, kažnjavaju one koji im zamute vodu, potražujući, također, i danak. Međutim, arhetip djevojke/žene ovdje ne upućuje samo na vilinsku mitologiju već i na pasivan, unutarnji princip boginje Hestije uz koji se vezuju spiritualne prakse – molitva i kontemplacija, a posljedično i ekstaza. Princip je to koji pobuđuje sposobnost samoiscjeljenja i upućuje na interese usmjerene ka skrivenim moćima ljekovitog bilja.

Hestija je, osim ako se ne povuče u osamu, gotovo prisiljena izgrađivati odnose s drugima, baš poput Brodarice (Oprostite jeste li na otok došli životno ili slučajno?), ovog puta u ulozi autorice pjesničkog dnevnika. No, pravi site-specific ovisan je i o ostalim, a ne samo vizualnim podražajima, jer dio kompleksne izložbene cjeline, svakako, uz vodu (Brodarica) i vatru (Hestija) čini i element zraka utjelovljen u snazi vjetra, ali i element zemlje prisutan u mirisnoj esenciji smilja. Idealna je to scenografija za još jedno evociranje mita u čijem je fokusu djevojka/žena, uvjetovana svojim ulogama i ograničena usudom (Zar stvarno ne znaš da sam tvoja brodica? Nataložena, nerazložena, Bezlična, obična, Pokorena i patvorena Pred tvojim bezizražajnim očima? Izjela me ruzina!!!!!!), ali ipak u konstantnoj potrazi za promjenom filtriranom iščekivanjem onog što je utjelovljeno u arhetipu glasonoše Hermesa (astrološki Merkur), svog posrednika prema svijetu; prema ekstrovertnom principu. (Divno je vidjeti sebe makar i u komadićima kroz tvoje oči. Divno je biti žena! Biti svoja! Biti tvoja! U tisuće perspektiva raspršena.) Ako se dogodi, to je promjena koja ima sposobnost prenijeti se i na druge, zato okusimo suze uhvaćene u zrncima soli kako bismo i sami dotaknuli ekstazu potaknutu nemirnim valovima jedne sudbine!? Jesmo li spremni za bo(l)je!? (Plavo ili žuto.)…

Izložba Brodarica čiju organizaciju vodi Centar za kulturu Grada Krka, ostaje otvorena sve do 02. srpnja, a postav je moguće razgledati svakim danom (izuzev nedjelje) od 10.00 do 12.00 te od 19.00 do 22.00 sata, odnosno uz prethodnu najavu organizatoru telefonom na 051 220 041 ili mailom na kultura@gradkrk.net.