Apel krčke medicinske sestre: “RTG mjesecima ne radi, nema epruveta i igala, fali ljudi… Stanje je nehumano”
U naš inbox stiglo je otvoreno pismo, odnosno apel Marije Vidoni, medicinske sestre u krčkom Domu zdravlja. Prenosimo ga u cijelosti:
“Šaljem vam osobno iskustvo kao radnica sustava primarne zdravstvene zaštite na otoku Krku. Smatram da javnost ima pravo znati u kakvim se uvjetima liječe pacijenti i rade zdravstveni djelatnici.
Sustav nije apstraktan pojam, nego ga čine stvarni pojedinci i odgovorne institucije koje imaju moć i obvezu osigurati uvjete za dostojanstvenu i sigurnu zdravstvenu skrb.
Upravo zato smatram da je važno jasno i glasno govoriti o konkretnim problemima.
Kada smo se kao mlade, visoko obrazovane i radno sposobne medicinske sestre Doma zdravlja Krk Općini Krk skupno obratile s molbom za bonus kakav je Općina Punat osigurala svojim zdravstvenim radnicima, rečeno je da će se bonus osigurati budućim zaposlenicima, dok se službeni odgovor na naš dopis i odluka još uvijek čekaju. Time je otvoreno pitanje: što je s nama koje već radimo, doprinosimo zajednici i svakodnevno podnosimo posljedice kroničnog nedostatka kadra? Što je s kolegicama koje u sklopu zdravstvene njege u kući, s malim brojem ljudi, pokrivaju cijeli otok? Što je s nama koje nerijetko radimo posao dvije ili tri ambulante istovremeno, krpamo propuste sustava i preuzimamo odgovornosti koje daleko nadilaze realne i humane radne uvjete?
Osobno sam tijekom ovih blagdana radila u režimu tri ambulante u jednoj ordinaciji i mogu sa sigurnošću potvrditi da to nisu sigurni niti humani uvjeti rada, ni za zdravstvene djelatnike, ni za pacijente. U takvim okolnostima nemoguće je pružiti razinu skrbi kakvu pacijenti zaslužuju i kakvu nam struka nalaže.
“Zaslužujemo konkretno vrednovanje našeg truda”
Prije rada u sadašnjoj ambulanti Doma zdravlja Krk, gotovo tri godine radila sam u ambulanti dr. Nenada Mijića, prije njegova odlaska u mirovinu. I tada je situacija sa zdravstvenom organizacijom na otoku bila nezavidna, ali nikada ovako. Tijekom školovanja i studija, prije povratka na otok i zaposlenja u našem Domu zdravlja, imala sam priliku raditi i obavljati praksu u primarnoj i sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti, na Institutu za tumore u Zagrebu, na nebrojenim odjelima bolničkih centara u Zagrebu i Rijeci, u domovima za starije te u privatnim klinikama. Upoznala sam različite grane i razine zdravstvenog sustava i svjesna sam da je svugdje teško te da sama struka nosi ogromnu odgovornost i opterećenje. No, unatoč tome, mogu odgovorno tvrditi da je ovdje situacija postala dugoročno neodrživa i izuzetno zabrinjavajuća.
Unatoč svemu, vrlo dobro znam koliko su moji kolege stručni, odgovorni i predani svom poslu. Velika većina pacijenata zadovoljna je i zahvalna na skrbi koju prima i to unatoč uvjetima u kojima radimo. To dovoljno govori o profesionalnosti i ljudskosti zdravstvenih djelatnika na ovom otoku.
Svjesne smo da nedostaje kadra i da će pritisak rasti, ali ako već prihvaćamo takve uvjete rada, ako ostajemo, izgaramo i dajemo maksimum, smatram da barem zaslužujemo priznanje i konkretno vrednovanje našeg truda, a ne odgađanja i neizvjesnost.
Pritisak turističke sezone ii manjak prostora
Mi smo stup funkcioniranja Doma zdravlja. Posao u struci bismo vrlo lako mogle pronaći drugdje, ali ostajemo zbog osjećaja odgovornosti, poznanstva i povezanosti s pacijentima i zajednicom te poštovanja prema ljudima kojima svakodnevno pomažemo. No i ta granica ima svoj kraj. Sustav se ne može održavati isključivo na entuzijazmu i požrtvovnosti zdravstvenih radnika. Smatram da je nužno formirati svojevrsno zdravstveno vijeće ili radno tijelo u kojem bi sudjelovali predstavnici zdravstvenih djelatnika, lokalne samouprave i nadležnih institucija, kako bi se sustavno, kontinuirano i odgovorno rješavali problemi na korist i zaposlenika i pacijenata.
Svake turističke sezone strpljivo čekamo da se osigura medicinski kadar za turističku ambulantu. I svake godine iznova budemo razočarani. Umjesto da se na vrijeme osigura tim koji bi pokrivao turiste, taj teret ponovno padne na nas dok se tim ne realizira kao i svake godine tek početkom ili sredinom mjeseca srpnja, a svi vrlo dobro znamo da nama turistička sezona počinje puno ranije. Posljedično, našim se pacijentima s otoka često oduzima pravo na pravovremenu i adekvatnu zdravstvenu skrb kod njihovog liječnika obiteljske medicine, jer je jednostavno nemoguće u istom vremenu kvalitetno zbrinuti redovne pacijente i ogroman broj turističkih “vanjskih” pacijenata.
Uz to, već dulje vrijeme dvije ambulante dijele jednu ordinaciju, jer se prostor bivše ambulante obiteljskog liječnika dr. Nenada Mijića, nakon njegova odlaska u mirovinu 25.9.2024., još uvijek nije osposobio zbog, kako navode, “renovacija”. U praksi to znači da u jednom malom prostoru djeluju dvije ambulante, s dvostrukom količinom materijala, dokumentacije i pacijenata, što ozbiljno narušava organizaciju rada, sigurnost i kvalitetu zdravstvene skrbi. “Prostora” za napredak nema.
A sada konkretan primjer iz naše svakodnevice.
“Pišite manje uputnica”
Rendgenski uređaj ne radi već mjesecima, što znači da pacijente sa sumnjom na prijelom kosti, upalu pluća ili bilo koje drugo hitno stanje koje zahtijeva RTG sliku, jednu od osnovnih dijagnostičkih pretraga, moramo slati u Rijeku. Osim što je to logistički i organizacijski iznimno zahtjevno, emocionalno je izrazito iscrpljujuće objašnjavati pacijentu koji ima upalu pluća, teško diše, osjeća se loše, slab je i iscrpljen, da mora putovati preko mosta kako bi dobio osnovnu dijagnostičku obradu. To nije razina zdravstvene skrbi kakvu bi jedna razvijena sredina smjela nuditi svojim stanovnicima.
Uz to, prije nekoliko dana, tridesetak pacijenata nismo mogli izvaditi krv jer nismo imali osigurane epruvete ni igle za provođenje tog također osnovnog dijagnostičkog postupka. Izrazito ozbiljan problem koji nije do liječnika niti medicinske sestre, već do manjka sustavne organizacije.
Rečeno nam je i da čak i u slučaju da samostalno nabavimo epruvete, uzorci nebi bili analizirani jer smo premašili dopuštenu kvotu laboratorijskih pretraga za određeno vremensko razdoblje. Na pitanje kako postupati s bolesnicima kojima je nalaz nužan za daljnju dijagnostičku obradu, s onkološkim i ostalim imunokompromitiranim pacijentima, starijim osobama koje ovise o pomoći drugih, pacijentima s ograničenim prijevozom i svima kod kojih se sumnja na neku ozbiljniju bolest, odgovor koji smo od više strana dobivali svodio se više-manje na “pišite manje uputnica”, iako smo prethodno potpuno reducirali pisanje istih.
“Ovo nije napad, ovo je apel”
Unatoč brojnim zamolbama i opravdanim pritužbama pacijenata, tek su dva telefonska poziva “utjecajnijim” profilima riješila problem u roku od desetak minuta. Sve pacijente koje smo tog jutra morali odbiti osobno sam nazvala natrag nakon niti pola sata, jer je materijal “čudom” postao dostupan i uzorci su se mogli analizirati isti dan.
Dakle, zašto ovo spominjem, uslugu je moguće pružiti. Pitanje je samo kako i kojim putem.
Ovo pišem na društvenim mrežama jer znam da će ovako informacija doći do najvećeg broja ljudi, do onih kojih se izravno tiče – naših pacijenata, njihovih obitelji i cijele zajednice. Sigurna sam da će se većina korisnika zdravstvenih usluga prepoznati u svemu navedenom i složiti da ovakav sustav nije održiv.
Mi, uži tim ambulante, liječnik i medicinska sestra, stalno smo prvi na udaru. Rado bismo pružili svu potrebnu zdravstvenu pomoć, ali bez osnovnih uvjeta, bez materijala i bez sustavne podrške, to jednostavno nije moguće.
Ovo stvarno nije forma napada na ikoga. Ovo je apel. Vapaj za razumijevanjem i stvarnim promjenama na našem otoku.”
