“Više od tri sata smo na usijanom asfaltu čekali hitnu pomoć. Koliko ljudi mora umrijeti da se nešto promijeni?”
U naš inbox ovog je četvrtka stigao apel čitateljice koja se, kako ističe, našla u situaciji koja ponovo upućuje na manjkavosti zdravstvenog sustava na otoku Krku – i to u srcu turističke sezone.
Čitateljica Bodulija.neta Leontila Širola obratila nam se ovog četvrtka nakon što je na području Punta priskočila u pomoć starijoj ozlijeđenoj ženi, uz koju je potom više od tri sata čekala hitnu pomoć. Njen potresan apel prenosimo u cijelosti:
“Ovo nije samo pritužba. Ovo je vapaj, pitanje i upozorenje. Pišem kao građanka koja je danas vlastitim očima svjedočila događaju koji me duboko potresao i natjerao da se zapitam u kakvom zdravstvenom sustavu živimo.
Oko 12 sati, naišla sam na stariju gospođu koja je ležala na cesti nakon pada. Uz nju su bile dvije žene koje su joj pridržavale glavu i vrat, dok ju je jedna rashlađivala kartonom jer je asfalt bio usijan. Dvojica muškaraca stajala su na oba kraja ceste čekajući dolazak vozila Hitne medicinske pomoći.
Saznala sam da je prvi poziv Hitnoj pomoći upućen još oko 11 sati. Rečeno je da se gospođa spotaknula, pala te da uopće ne može micati lijevom nogom.
“Morate se strpjeti”
U 12:16 sati i sama zovem broj 112, koji me preusmjerava Hitnoj pomoći. Dobivam odgovor da se moramo strpjeti jer se radi po prioritetima. Objašnjeno mi je da na otoku postoje samo dva tima – jedan je otišao za Rijeku, a drugi je bio na intervenciji zbog prometne nesreće.
U 12:53 ponovno zovem Hitnu pomoć. Objašnjavam da gospođa već gotovo dva sata nepomično leži na cesti, da joj koljeno vidljivo otiče, da trpi jake bolove, da je starije životne dobi, da boluje od povišenog krvnog tlaka i da satima leži na užarenom asfaltu, izložena suncu i visokim temperaturama. Ponovno dobivam isti odgovor – da se moramo strpjeti.
Za to vrijeme prolaznici govore kako se vozilo Hitne pomoći nalazi samo jednu ulicu dalje. Odlazim tamo. Vozilo je parkirano, bez medicinskog osoblja. Nailazim na vozača koji je bio iznimno ljubazan i saslušao me te rekao da pričekam liječnice.
Dolaze dvije liječnice. Objašnjavam im situaciju. Njihov odgovor bio je da nisu dobile nalog za izlazak na tu intervenciju. Kontaktiraju centralu, koja odgovara da dolazi drugi tim.
“Je li normalno da cijeli otok ovisi o samo dva tima hitne medicinske pomoći?”
I tada se nameće pitanje koje ne mogu prestati postavljati: kako je moguće da vozilo Hitne pomoći, koje se već nalazi nekoliko stotina metara od unesrećene osobe, ne može dobiti nalog da pomogne čovjeku koji već dva i pol sata leži na cesti? Kako je moguće da vozilo ode prazno, a drugi tim tek treba stići? Je li procedura doista važnija od čovjekova života?
Vraćam se gospođi i pokušavamo je umiriti govoreći da će pomoć uskoro stići. Ali ne stiže. Prolazi još gotovo pola sata.
U očaju jedan od prisutnih odlazi u ambulantu i moli da liječnica barem izađe pogledati gospođu, izmjeri joj tlak, pruži bilo kakvu pomoć ili lijek protiv bolova dok čekamo Hitnu pomoć. Osoba na šalteru čak ni ne prenosi molbu liječnici, već odgovara kako liječnica ne može napustiti ambulantu.
Hitna pomoć konačno dolazi nakon tri sata i petnaest minuta od prvog poziva. Tek tada gospođa dobiva pomoć i biva odvezena.
Do kada će građani Republike Hrvatske satima ležati na cesti čekajući osnovnu medicinsku pomoć? Do kada će se nedostatak timova opravdavati organizacijom sustava?
Je li normalno da cijeli otok ovisi o samo dva tima hitne medicinske pomoći?
“Sutra to može biti vaša majka, otac, dijete”
Što se mora dogoditi da se nešto promijeni? Koliko ljudi mora umrijeti čekajući pomoć? Koliko obitelji mora ostati bez svojih najmilijih zato što “nema slobodnog tima”?
Liječnici su položili Hipokratovu zakletvu kako bi spašavali ljudske živote. Nitko ne dovodi u pitanje njihov trud ni požrtvovnost. Međutim, ozbiljno dovodim u pitanje sustav koji ih stavlja u situaciju da ne mogu pomoći onda kada pomoć doslovno stoji nekoliko stotina metara dalje.
Ovo nije napad na medicinske djelatnike koji svakodnevno rade u nemogućim uvjetima. Ovo je pitanje odgovornosti onih koji organiziraju zdravstveni sustav.
Tražim odgovore. Tražim objašnjenje. Tražim odgovornost. Jer ta je gospođa tri sata i petnaest minuta ležala na cesti. Sutra to može biti moja majka. Vaša majka. Vaš otac. Vaše dijete. I tada će biti prekasno za isprike i opravdanja.
Vrijeme je da se prestanemo pitati “što se dogodilo” tek nakon tragedije. Vrijeme je da spriječimo sljedeću.”
Osim na adresu redakcije Bodulija.neta, isti apel je, ističe naša čitateljica, poslala i nadležnim službama.
Podsjetimo, i prošloga ljeta izvijestili smo o sličnom slučaju – u pitanju je bila trudnica kojoj je pozlilo na području Njivica, usred najvećih ljetnih gužvi. I tada su oba tima hitne medicinske pomoći bila na terenu, te joj je savjetovano da “legne u krevet i pričeka da prođe”. Njenu priču možete pročitati OVDJE.
