Izložba Alana Žica-Teklina: Talijanska okupacija Krka na nikad objavljenim fotografijama obitelji Colombis

Martina Frka Milotić 2 years ago Kultura & zabava

Više od stotinu godina od nastanka ovih fotografija, krčka će publika po prvi put moći osjetiti ritam svog grada u turbulentnim vremenima kada se određivala njegova daljnja sudbina

Pišući knjigu “Otok riječke države – Krk u pandžama D’Annunzijevih lavova” (2021.), autor Alan Žic-Teklin prikupio je mnoge do tada neobjavljene dokumente, svjedočanstva i fotografije. Dio tih materijala predstavlja se krčkoj publici od 4. do 17. ožujka 2022. na  foto-izložbi Centra za kulturu grada Krka, u galeriji Decumanus.

Naglasak izložbe je na fotografijama iz privatnog albuma obitelji Colombis. Predstavljaju se i drugi dokumenti iz vremena prve talijanske okupacije 1918. – 1921.: letci i proglasi iz fonda Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja.

Nepoznati je fotograf tih dana ovjekovječio atmosferu na ulicama grada Krka, gdje je stanovništvo snažno agitiralo za priključenje otoka Italiji, stajući uz bok okupacijskih talijanskih vojnika. Bilježi se suživot vojske i građanstva, u svim segmentima života: svadbe, pogrebi, izleti na vojnom brodu, vojne parade uz prisutnost stanovništva, odlasci na demonstracije, djeca, očarana uniformama i oružjem, isticanje venecijanske zastave na balkonu Općine… I kao u nekom stripu, ne slučajno, u kadrove su uhvaćene i parole nalijepljene na zidove kuća, koje riječima, crno na bijelom, objašnjavaju što žele ljudi koji se pred njima fotografiraju: “Viva l’Italia”, “O Italia, o morte”…

Izložba je popraćena s tekstovima iz epohe okupacije koji “komentiraju” fotografije: Zapisi iz ratnog dnevnika bojnika Santinija (vojnog zapovjednika otoka tijekom D’Annunzijeve okupacije) čiji “legionari” (arditi) ulaze u sukobe s regularnom talijanskom vojskom. Tekst krvlju potpisane zakletve krčkih Talijana s obećanjem da će venecijansku zastavu, koju su izrezali na komadiće i podijelili među sobom, ponovo sastaviti na dan kada Krk postane dio Italije. Rukom pisano D’Annunzijevo pismo Krčanima, u kojima im između redaka najavljuje da će zauzeti Krk.

Izložbu prati i tekst razgovora sa Sergiom Colombisom, koji je Žic-Teklinu prenio saznanja iz obiteljske predaje. Njegov otac, Giacomo Colombis, direktor krčke pošte, u tajnosti je, s grupom krčkih zavjerenika (koji su se i fotografirali za uspomenu) pripremao dolazak D’Annunzijevih pobunjenika na otok Krk. Nabavili su i nešto pješačkog oružja, te oformili dobrovoljačku gradsku miliciju koja je zajedno s arditima sudjelovala u oružanim akcijama protiv hrvatskog pučanstva na otoku, ali i protiv talijanske regularne vojske. Osim nekolicine ranjenih, jedan krčki dobrovoljac je i poginuo –  Pietro Marsi, koji “pade žrtvom svoje plamteće ljubavi”, u stvari je izgubio život uslijed pada pod kotače kamiona kojim su arditi prevozili taoce iz Baške u grad Krk.

Na  fotografijama se pojavljuje i Concetta Colombis, teta Sergia, koja je također odigrala važnu ulogu u pripremi arditskog prepada.  Bila je zaposlenica krčke pošte i telegrafom je dojavljivala u D’Annunzijevu riječku komandu sva bitna događanja u gradu, te brojčano stanje i raspored regularnih trupa talijanske vojske. Time je pripomogla D’Annunziju u planiranju osvajanja Krka. Za svoj rad bila je odlikovana od D’Annunzija ordenom Danteove zvijezde, koji joj je dostavljen brodom na Krk.

I dok se regularna talijanska vojska nakon protjerivanja s otoka sprema izvršiti naredbu da silom izbaci D’Annunzijeve ardite i ponovo zauzme Krk, stanovništvo grada spremno je “braniti” svoje “zaštitnike” i po cijenu života; u svom dnevniku “legionar” De Michelis opisuje kako se žene, djeca, i naoružana gradska milicija zajedno s arditima suprotstavljaju ratnim brodovima Italije koji pokušavaju pristati u krčku luku.

Više od stotinu godina od nastanka ovih fotografija, krčka će publika po prvi put moći osjetiti ritam grada u turbulentnim vremenima kada se određivala njegova daljnja sudbina. Pred objektivom fotoaparata prodefilirat će građani i građanke u svojoj najboljoj odjeći, kako i doliči povijesnim trenutcima koji se bilježe fotografskom kamerom.  krčke dame sa šeširima po francuskoj modi, dječaci s mornarskim kapicama, talijanski časnici s bijelim rukavicama i visokim potpeticama, limena glazba i gradonačelnik u fraku, s cilindrom na glavi…

I vojska, sa svom pompom i mašinerijom: puške s nataknutim bajunetama, ratni brodovi s prijetećim topovskim cijevima pod kojima se održava gradska čajanka, bersaljersko perje na šljemovima. Neizostavna dekoracija posvuda: talijanske zastave šivane u krčkim kućama, bez službenog grba kraljevske obitelji Savoia, i parole.

Rame uz rame s tom gradskom i vojničkom elitom prikazat će se i oni koji su se, nepozvani i vjerojatno nepoželjni, ušuljali u kadar, izborili se za svoje mjesto u povijesnom sjećanju, sasvim obični prolaznici, koji se možda prvi i zadnji put u životu pojavljuju na nekoj fotografiji: gradska sirotinja, nestašna djeca, pas… na jedinim do sada viđenim fotografijama Krka iz tog vremena.

Te i takve Krčane, nijemo, ali ipak rječito, prate “kulise”: zidovi gradskih palača, ulice, trgovi i promenada jednog grada, tako prepoznatljive, doslovce iste kao i dan danas, koje i dalje postoje i pred kojima se sada fotografiraju neki drugi ljudi, u nekom sasvim drugačijem vremenu i zbog posve drugačijih razloga. Jer danas fotografije Krka putuju svijetom (i webom) zbog turističkih razloga, a nekada su se snimale zbog političkih i propagandnih razloga.

Pažljivim gledanjem primijetit ćemo i detalje koje je “progutala” povijest: svoj posljednji pozdrav s fotografije poslat će nam mletački lav s gradske kule, i sova, simbol grada, na kamenim reljefima, netragom nestali u burnim, prohujalim vremenima.

Probuđene iz prašnjavih, starih obiteljskih albuma, ove će nam fotografije osvijetliti jedno povijesno razdoblje mraka, i ispričati priču koju smo gurnuli u kutak povijesnog zaborava.