„Emilova kronika“ – Baška sačuvana u sjećanju jednog čovjeka

Knjiga je stoga mnogo više od osobnih memoarskih zapisa. Ona je vrijedan zavičajni dokument, mali, ali važan komadić kolektivnog sjećanja i svjedočanstvo o životu jednoga mjesta kroz turbulentno 20. stoljeće. U njezinim se stranicama može prepoznati ne samo Emilov život nego i život Baške

Knjige su dokumenti vremena u kojem nastaju. Govore o svojim autorima, ali istodobno svjedoče i o prostoru, ljudima i vremenu iz kojih su proizišle. U Baški je 12. rujna, u prepunoj Galeriji Zvonimir, predstavljena knjiga „Emilova kronika“, osobno i životno svjedočanstvo Emila Seršića, Bašćanina čiji je životni put bio ispunjen arhitekturom, sportom, politikom… ali prije svega dubokom i trajnom povezanošću s rodnim krajem.

Emil Seršić rođen je u Baški 12. prosinca 1927., a preminuo u Zagrebu 11. veljače 2011. godine. Nakon završene srednje škole upisao je studij arhitekture te diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1958. godine. U arhitektonskoj je struci djelovao sve do odlaska u mirovinu 1990. godine, ostavivši iza sebe opsežan i vrijedan opus.

Tijekom profesionalnog života susretao se s najrazličitijim arhitektonskim zadacima – od društvenih i poslovnih objekata do kolektivnih i individualnih stambenih zgrada. Njegov je rad obilježio brojne prostore, a posebno mjesto u njegovu opusu zauzima crkva Sv. Križa u Novom Zagrebu, izgrađena 1968. godine, koja se i danas ubraja među značajnija ostvarenja moderne hrvatske sakralne arhitekture. No, uz velike i javnosti poznatije projekte, ostale su i brojne obiteljske kuće u kojima ljudi i danas žive – na otoku Krku, ali i mnogo šire.

„Emilova kronika“ prije svega je knjiga o čovjeku, njegovu djetinjstvu, odrastanju i vremenu u kojem je stasao. Seršić ju je počeo pisati tijekom zime i proljeća 2010. godine, vraćajući se u svojim zapisima najranijim godinama života i sjećanjima na Bašku.

Kroz njegove se uspomene pred čitateljem postupno otvara slika Baške jednog drugog vremena – njezine svakodnevice, ljudi, običaja, odnosa i događaja koji su oblikovali njegovo djetinjstvo i mladost. Tu su i sjećanja na teška ratna i poratna vremena, godine Drugoga svjetskog rata i sve ono što je uslijedilo nakon njega. Seršić piše i o nastavku školovanja te putu koji ga je iz rodne Baške odveo prema Rijeci, Zagrebu i arhitektonskoj profesiji. Ipak, bez obzira na životne okolnosti i udaljenost, nikada ne gubi vezu sa svojim zavičajem.

Uz školu, arhitekturu i životne okolnosti, u knjizi je prisutna i jedna velika strast – nogomet. Emil s posebnom toplinom piše o utakmicama, sportskim danima i nastupima u dresu NK Vihor, podsjećajući na vrijeme kada nogomet nije bio samo sport, već važan dio života zajednice, druženja i odrastanja čitavih generacija.

U „Emilovoj kronici“ tako se nižu osobna sjećanja, događaji i ljudi. Naizgled male i svakodnevne priče s vremenom postaju dragocjeni dokument jednoga doba jer kroz njih upoznajemo Bašku kakva je nekoć bila. Emil ne piše povijest velikim riječima i velikim događajima – on je bilježi kroz vlastiti život, iskustva i ljude koje je susretao. Upravo zato njegova priča dobiva šire značenje.

„Emilova kronika“ napisana je jednostavno, neposredno i razumljivim jezikom. Upravo joj ta jednostavnost daje posebnu vrijednost i čini je bliskom čitatelju. Bez velikih literarnih pretenzija, ali s mnogo iskrenosti i topline, Seršić bilježi ono čega se sjeća, ljude koje je poznavao i događaje koji su ga obilježili.

Toni Juranić: „Emilova kronika“ svjedočanstvo je o čovjeku i vremenu

Na promociji knjige „Emilova kronika“ načelnik Općine Baška Toni Juranić govorio je o životu i djelu Emila Seršića, čovjeka koji je svojim radom i predanošću ostavio dubok trag u Baški.

Juranić se prisjetio vremena kada je Emil Seršić bio prvi načelnik Općine Baška u samostalnoj Hrvatskoj, a on sam kao najmlađi vijećnik sudjelovao u radu prvog saziva Općinskog vijeća. Bilo je to vrijeme stvaranja nove lokalne zajednice, velikih očekivanja i brojnih izazova.

Istaknuo je kako Seršića nije upoznao samo kao načelnika i arhitekta, već prije svega kao čovjeka – zaljubljenika u Bašku i prirodu, neumornog radnika i obiteljskog čovjeka, kojemu su odgovornost, poštenje, rad i ljubav prema zavičaju bile temeljne vrijednosti.

„Emilova kronika“ stoga nije samo životopis. Ona donosi priču o jednom čovjeku, ali i o Baški kakva je nekada bila, njezinim ljudima, događajima i vremenu koje je obilježilo jednu generaciju. U zapisima posebno mjesto imaju obitelj, priroda, Sinokoša, arhitektura, rad i brojna osobna sjećanja.

Juranić je zahvalio Emilovoj kćeri Andrei Meštrović, koja je sačuvala i pripremila očevu pisanu i fotografsku ostavštinu, kao i Denisu Lešiću na grafičkoj pripremi knjige. Zahvaljujući njihovu trudu, osobna uspomena postala je dio zajedničke baštine Baške.

„Ponosan sam što Općina Baška sudjeluje u izdavanju ove knjige. Ona je dar sadašnjim i budućim generacijama“, poručio je Juranić.

Andrea Meštrović: „Najviše hvala mom dragom tati koji je zapisao sve ove priče“

Posebno emotivan trenutak promocije „Emilove kronike“ bilo je obraćanje Andree Meštrović, kćeri Emila Seršića, koja je na početku zahvalila svima koji su sudjelovali u nastanku knjige, ali i podijelila osobne uspomene na svoje roditelje.

„Rado bih da su došli i moji tata i mama, ali to nažalost nije moguće. Sigurno nas gledaju s nekog svog oblaka nad Prvićem“, kazala je Andrea, prisjećajući se roditelja s posebnom toplinom.

Zahvalila je načelniku Općine Baška Toniju Juraniću koji je podržao ideju o tiskanju knjige i prihvatio njezino financiranje od strane Općine, kao i na osobno napisanom predgovoru koji ju je, kako je istaknula, posebno dirnuo.

Veliku zahvalnost uputila je i Denisu Lešiću, uredniku Krčkog Vala, koji je još 2020. godine, nakon što je pročitao tek desetak stranica Emilovih zapisa, prepoznao njihovu vrijednost. Kronika je potom objavljivana kroz dvadeset brojeva Krčkog Vala, od lipnja 2020. do siječnja 2022. godine, a brojni su čitatelji, prisjetila se Andrea, s nestrpljenjem čekali svaki novi nastavak. Ideja da zapisi postanu knjiga, koju je potaknula prijateljica Đuli Lozzi, ubrzo je i ostvarena.

No najveća zahvala, naglasila je Andrea, pripada njezinu ocu.

Emil Seršić, koji prije toga nije pisao osim stručnih i tehničkih tekstova vezanih uz arhitekturu, počeo je zapisivati svoja sjećanja na Andrein poticaj. Tako su nastale priče, crtice i anegdote iz njegova života, ali i dragocjeno svjedočanstvo o vremenu koje je prošlo.

Andrea se prisjetila oca kao smirenog čovjeka, zadovoljnog životom, predanog radu, arhitekturi i obitelji. Kao arhitekt „opće prakse“ projektirao je različite građevine – od urbanističkih planova i obiteljskih kuća do društvenih i poslovnih objekata. Posebno je istaknula Crkvu Svetog Križa u Novom Zagrebu, koju je projektirao s kolegom i prijateljem Matijom Salajem, a koja se i danas smatra vrijednim primjerom hrvatske sakralne arhitekture.

Njegov je trag posebno snažan na Krku i u Baški, gdje je prema njegovim projektima izgrađeno stotinjak obiteljskih kuća. Prepoznatljiva arhitektura, povezanost unutarnjeg i vanjskog prostora, razvedeni tlocrti i krovovi te pogledi prema moru bili su dio njegova autorskog pristupa, ali i odgovor na želje ljudi za koje je projektirao.

„Tata je bio sretan što ima nas, svoju obitelj, djecu i unuke. Bilo nam je lijepo s njim… i žao nam je što ga više nema“, rekla je Andrea.

Posebno joj je drago što je „Emilova kronika“ sada sačuvana i u obliku knjige, jer ona, kako je naglasila, ne govori samo o životu njezina oca. Poput filmova njegova brata Klonimira Seršića, kronika čuva sliku jednog prošlog vremena – vremena koje je s jedne strane bilo siromašnije, ali je s druge strane imalo svoje posebno bogatstvo.

„Čuva ga za nas, za našu djecu i unuke“, poručila je Andrea, zaključivši svoje obraćanje jednostavnom željom: da čitatelji otvore knjigu i dopuste da im Emil Seršić kroz vlastite zapise sam ispriča svoju priču.

Po završetku službenog dijela promocije druženje se nastavilo u opuštenoj i toploj atmosferi, uz fritule i sušene smokve iz Emilova dvorišta – jednostavan, ali simboličan detalj koji je večeri dao poseban osobni pečat i još jednom podsjetio na čovjeka čiji je život bio neraskidivo vezan uz ovaj kraj.

Iako je Emil mnogo puta odlazio iz Baške, iz nje zapravo nikada nije otišao. O tome svjedoči ova knjiga, koja je način da ono što je prošlo ponovno dobije glas.

Dok god netko bude otvarao njezine stranice, Emil će se vraćati Baški – svojim ulicama, ljudima i vremenu svoga djetinjstva.

Čovjek može otići, vrijeme može proći, ali zapisano sjećanje ostaje. S njim ostaje i dio Baške koju bez njega više ne bismo mogli upoznati.

Emil Seršić je svoja sjećanja poklonio Baški.